Psihosomatika vol. 7. – Rak – Što nam tijelo javlja?

 

Da shvatimo rak posebno je važno misliti analogno. Valjalo bi osvijestiti činjenicu da je svaka cjelina koju osjetimo ili definiramo (jedinstvo medu jedinstvima) s jedne strane dio još veće cjeline, a s druge u isti mah sastavljena od mnogih drugih cjelina. Tako je, primjerice, šuma kao definirana cjelina dio veće cjeline »krajolika«, kao što je i sama sastavljana od mnoštva »drveća« (manje cjeline). Isto vrijedi i za »jedno drvo «. Ono je dio šume i sastoji se od stabla, korijena i krošnje. Time se stablo prema drvetu odnosi kao drvo prema šumi ili šuma prema krajoliku.

 

Ğovjek je dio čovječanstva, a sam se sastoji od organa, koji su dio čovjeka, a istodobno su i sastavljeni od mnoštva stanica, koje opet predstavljaju dijelove organa. Čovječanstvo od pojedinog čovjeka očekuje da se po mogućnosti ponaša tako da dobro služi razvoju i preżivljavanju čovječanstva. Čovjek od svojih organa očekuje da funkcioniraju tako kako to iziskuje njegovo preživljavanje. Organ od svojih stanica očekuje da svoju dužnost obavljaju onako kako je potrebno za preživljavanje organa.

 

U ovoj hijerarhiji, koja bi se mogla dodatno produžiti na obje strane, svaka individualna cjelina (stanica, organ, čovjek) uvijek je u konfliktu između osobnog, vlastitog života i podređivanja interesima sljedeće više cjeline. Svaki kompleksni sklop (čovječanstvo, država, organ) u svojoj je funkciji upućen na to da se po mogućnosti svi dijelovi podrede zajedničkoj ideji i služe joj. Svaki sustav u normalnim okolnostima može podnijeti izlazak malog broja članova, a da kao cjelina ne bude ugrožen. Ali ne postoji granična vrijednost pri čijem bi prelasku cjelina bila ugrožena u svojoj egzistenciji.

 

Tako država može podnijeti nekolicinu građana koji ne rade, ponašaju se asocijalno ili su protiv države. Ali ako ta skupina, koja se ne identificira s ciljevima države, brojčano raste, ona će od određene veličine nadalje biti ozbiljna opasnost za cjelinu i moći će, stekne li prevlast, čitavu državu ugroziti u njezinoj egzistenciji. Država će se, doduše, dugo pokušavati ograditi od takva razvoja u želji da zaštiti vlastitu egzistenciju, ali kad nijedan od tih pokušaja ne uspije, njezin slom je izvjestan. Najizglednija mogućnost sastojala bi se u tome da se male skupine građana koji izlaze iz sustava pravodobno vrate u zajednički poredak, tako da se pruži atraktivna mogućnost da sudjeluju u zajedničkim ciljevima. Tlačenje i istrebljivanje onih koji drukčije misle, čemu država najčešće pribjegava, dugoročno nikad ne pokazuje uspjeh, već bi se prije reklo da takvo ponašanje ubrzava razvoj prema kaosu. Iz vizure drżave opozicijske snage opasni su neprijatelji, koji nemaju drugog cilja nego uništiti dobar stari poredak i proširiti kaos.

 

To gledište je ispravno, ali samo s jednog stajališta. Kad bismo pitali ljude koji se bune protiv poretka, čuli bismo drukčije argumente, koji su također ispravni — s njihova stajališta. Sigurno je da se ne identificiraju s ciljevima i shvaćanjima svoje države, nego joj suprotstavljaju vlastite poglede i interese, koje bi rado vidjeli realizirane. Država hoće poslušnost, skupine hoće slobodu za ostvarenje vlastitih predodžbi. I jedne i druge može se razumjeti, ali nije lako da se oba interesa ostvaruju u isti mah bez žrtava.

 

Smisao ovih redaka nije razvijanje nekih političkih ili društvenih teorija, ili, pak, vlastitih uvjerenja, nego prikaz događanja raka na drugoj razini, ne bismo li malo proširili obično vrlo usko gledanje na rak. Rak nije izolirano zbivanje koje bi se javljalo u samo jednoj, po njemu nazvanoj formi bolesti. U raku pronalazimo vrlo diferenciran i inteligentan proces, kojim se ljudi isto tako bave na svim drugim razinama. Kod gotovo svih drugih oboljenja doživljavamo kako tijelo pokušava odgovarajućim protumjerama izaći nakraj s teškoćom koja ugrožava neku funkciju. Uspije li mu to, govorimo o izlječenju (koje može biti manje ili više potpuno). Ne uspije li mu i ono podlegne u svojim nastojanjima, govorimo o smrti.

 

Ali kod raka doživljavamo nešto posve drugo: tijelo promatra kako sve više njegovih vlastitih stanica mijenja ponašanje i marljivom diobom započinje proces, koji iz sebe sama ne vodi nikakvom kraju, nego granice pronalazi samo u iscrpljenju domaćina. Stanica raka za razliku od bakterija, virusa ili toksina nije ništa što bi dolazilo izvana i ugrožavalo organizam, nego je stanica koja je dosad svu svoju aktivnost stavljala u službu organa i time u službu čitava organizma, ne bi li imao najbolje moguće šanse da preživi. Ali ona odjednom mijenja uvjerenje i napušta zajedničku identifikaciju. Počinje razvijati vlastite ciljeve i nemilosrdno ih ostvarivati. Okončava dosadašnju djelatnost specifičnog organskog učinka i stavlja u prvi plan vlastitu reprodukciju.

 

Ne ponaśa se više kao član višestaničnog živog bića, nego regredira na evolucijski raniji stupanj postojanja jednostaničnog organizma. Prestaje biti članicom svog udruženja stanica i širi se kaotičnom aktivnošću diobe brzo i nemilosrdno, pri čemu zanemaruje sve morfološke granice (infiltracija) i posvuda gradi vlastita uporišta (stvaranje metastaza). Ostatak udruženja stanica, iz kojeg je izbila svojim ponašanjem, koristi kao domaćina za vlastitu prehranu. Rast i razmnožavanje stanica raka odvijaju se tako brzo, da se opskrba preko krvnih sudova dijelom ne može održati. Tako stanice raka od disanja kisika prelaze na primitivniji oblik vrenja. Disanje je ovisno o zajednici (izmjena), vrenje može obavljati svaka stanica za sebe.

 

To vrlo uspješno širenje stanice raka završit će tek kad doslovce bude pojela čovjeka, kojeg je učinila svojim plodnim tlom. Stanica raka propast će kad-tad zbog problema opskrbe. Do tog trenutka njezino ponašanje bit će uspješno.

 

Preostaje pitanje zašto nekoć tako dobra stanica čini sve to! Ali njezinu motivaciju lako je shvatiti. Kao poslušan član višestaničnog čovjeka ona mora obavljati samo propisanu djelatnost, koja je višestaničnom organizmu bila korisna za preživljavanje. Bila je jedna stanica od mnogih, koja je morala obavljati neatraktivni rad za nekog drugog. Dugo je to i radila. Ali u jednom trenutku organizam je izgubio atraktivnost kao okvir za vlastiti razvoj stanice. Jednostanični organizam slobodan je i neovisan, može činiti što ga volja i učiniti se besmrtnim svojim bezgraničnim razmnožavanjem. Kao dio višestaničnog organizma stanica je bila smrtna i neslobodna. Čudi li onda da se stanica prisjeća svoje ranije slobode i vraća se jednostaničnoj egzistenciji, ne bi li na svoju ruku ostvarila besmrtnost? Dosadašnju zajednicu ona podvrgava svojim interesima i počinje bezobzirnim ponašanjem ostvarivati svoju slobodu.

 

Uspješan pothvat, čije greške postaju vidljive tek vrlo kasno — naime, tek tada kad se primijeti da žrtvovanje drugog i njegovo korištenje kao plodnog tla uključuje i vlastiti kraj. Ponašanje stanice raka uspješno je tako dugo dok čovjek živi kao domaćin — njegov kraj ujedno znači kraj razvoja raka.
U tome leži mala, ali dalekosežna zabluda u konceptu ostvarenja slobode i besmrtnosti. Odvajamo se od stare zajednice i prekasno primjećujemo da nam svejedno treba. Čovjek doduše nije oduševljen svoj život žrtvovati za život stanice raka, ali tjelesna stanica također nije bila oduśevljena svoj život žrtvovati za život čovjeka. Stanica raka ima iste argumente kao i čovjek, samo śto joj je stajalište drukčije. Oboje žele živjeti i ostvariti svoje interese i predodžbe o slobodi.

 

Svako od njih spremno je za to žrtvovati ono drugo. U našem »primjeru države nije bilo drukčije. Država želi živjeti i ostvariti svoje predodžbe, nekoliko onih koji misle drukčije također želi živjeti i ostvariti svoje predodžbe. Zato država prvo pokušava žrtvovati uzurpatora. Ne uspije li joj to, revolucionari će žrtvovati državu. Nijedna stranka nema obzira prema drugoj. Ğovjek stanice raka operira, zrači i truje dokle god može — pobijede li one ipak, žrtvovat će čovjeka. To je prastari konflikt prirode: jesti ili biti pojeden. Čovjek, doduše, vidi bezobzirnost, a i kratak život stanica raka, no vidi li i da se sam ponaša isto tako, da mi ljudi nastojimo prema istom konceptu raka osigurati preživljavanje?

 

U tome je ključ oboljenja od raka. Nije slučajno da naše doba tako jako pati od raka, da ga tako zdušno suzbija i u tome ima tako malo uspjeha. (istraživanja američkog istraživača raka Hardina B. Jonesa pokazala su da je životno očekivanje kod neliječenih osoba oboljelih od raka veče nego kod liječenih.)

 

Rak je izraz našeg doba i naše kolektivne slike svijeta. Mi u sebi kao rak doživljavamo samo ono što živimo i sami. Naše doba obilježeno je bezobzirnom ekspanzijom i ostvarenjem vlastitih interesa. U političkom, gospodarskom, »religioznom« i privatnom životu ljudi svoje interese pokušavaju proširiti bez obzira na (»morfološke«) granice, pokušavaju posvuda osnovati uporišta svojih interesa (metastaze) i pustiti da vrijede samo njihove vlastite predodžbe i ciljevi, pri čemu se sve ostalo stavlja u službu vlastite prednosti (parazitski princip).

 

Svi mi argumentiramo kao stanica raka. Naš rast je tako brz da se jedva stignemo opskrbljivati. Naši komunikacijski sustavi izgrađeni su diljem svijeta, ali komunikacija sa susjedom ili partnerom još uvijek nam ne ide od ruke. Čovjek ima slobodno vrijeme, a da ne zna što će s njim. Mi proizvodimo i uništavamo prehrambene proizvode, ne bismo li manipulirali cijene. Komotno możemo proputovati čitav svijet, ali sami sebe nećemo upoznati. Filozofija našeg doba ne poznaje drugi cilj do napretka i rasta. Radi se, eksperimentira, istražuje — zašto? Zbog napretka! Koji je cilj napretka? Još više napretka! Čovječanstvo je na putu bez cilja. Zato si mora postavljati uvijek nove ciljeve, da ne padne u očaj.

 

Sljepilo i kratkovidnost ljudi našeg doba ni u čemu ne zaostaje za stanicom raka. Zbog poticanja privredne ekspanzije desetljećima se okoliš koristio kao plodno tlo i domaćin, ne bismo li danas »začuđeni« ustanovili da smrt domaćina sadrži i našu smrt. Ljudi čitav svijet doživljavaju kao svoje plodno tlo: biljke, životinje, sirovine. Sve je tu samo da bismo se mi bezgranično širili zemljom.

 

Odakle ljudima koji se tako ponašaju hrabrost i bezobrazluk da se žale na rak? On je samo naše zrcalo — pokazuje nam naše ponašanje, naše argumente i kraj našeg puta. Rak ne treba pobijediti — njega valja razumjeti, ne bismo li naučili razumjeti sami sebe. Zašto ljudi uvijek žele razbiti zrcalo, kad im se ne sviđa vlastito lice? Ljudi imaju rak jer jesu rak.

 

Rak je naša velika šansa da u njemu otkrijemo vlastite misaone greške i zablude. Pokušajmo stoga otkriti slabe točke koncepta koji raku i nama služi kao slika svijeta. Rak će na koncu propasti zbog polarizacije »ja ili zajednica«. On vidi samo to »ili-ili« i zato se odlučuje za vlastito, o okolini neovisno preživljavanje, primjećujući tek kasno da je i dalje ovisan o okolini. Njemu nedostaje svijesti za veću, obuhvatniju cjelinu. On jedinstvo vidi samo u vlastitom ograničavanju. Taj nesporazum jedinstva ljudi dijele s rakom. I čovjek se ograničava u svojoj svijesti, čime tek nastaje rascjep između Mene i Tebe. Misli se u »jedinicama«, a da se ne spoznaje besmislica takva pojma. Jedinstvo je suma svega bića i ne poznaje ništa osim sebe. Rastavi li se jedinstvo, nastat će mnoštvo, ali to mnoštvo naposljetku će ostati sastavnim dijelom jedinstva.

 

Što se više ego ograničava, to više gubi osjećaj za cjelinu, koje je uvijek samo dio. U egu nastaje iluzija da nešto može učiniti »sam«. Ali samo doslovce znači sve-jedno i podrazumijeva bivanje jednim sa svime, a ne najviše ograničenje od svega ostalog. U stvarnosti ne postoji prava odvojenost od ostatka svemira. Samo naše ja može to umisliti. U mjeri u kojoj se ja začahuruje, čovjek gubi »religio«, povratnu spregu s iskonskim razlogom bitka. Ego sad pokušava zadovoljiti svoje potrebe i diktira nam put. Pritom mu je po volji sve što služi daljnjem ograničavanju i razlikovanju, jer svakim naglašavanjem granice on se jasnije osjeća. Ego se boji samo postajanjem svega u jednom, jer to bi pretpostavljalo njegovu smrt. Uz mnogo truda, inteligencije i dobrih argumenata, ego brani svoju egzistenciju i stavlja u svoju slużbu najsvetije teorije i najplemenitije namjere — glavno da preživi.

 

Tako nastaju i ciljevi koji to nisu. Napredak kao cilj je apsurdan, jer nema krajnje točke. Pravi cilj može se sastojati samo u preobražaju dosadaśnjeg stanja, ali ne u pukom nastavku onog što je ionako već tu. Mi ljudi smo u polaritetu — što će nam cilj koji je samo polaran? Ali ako se cilj zove jedinstvo, to znači potpuno drukčiju kvalitetu bitka nego što je doživljavamo u polarnosti. Bez draži je da se čovjeku koji sjedi u zatvoru ponudi drugi zatvor, makar taj posjedovao i više komfora — ali da mu se dade sloboda, to je kvalitativno bitan korak. Ali cilj koji se zove »jedinstvo« može se postići samo ako se žrtvuje Ja, jer dokle god postojali Ja i Ti, dotle smo u polaritetu. »Ponovno rođenje u duhu « uvijek pretpostavlja smrt, a ta smrt tiče se jastva. Islamski mistik Rumi grandiozno sažima tu temu u ovoj prići:

»Ğovjek dođe na vrata voljene i zakuca. Začuje se glas: ‘Tko je?’
‘Ja sam’, odgovori on. Tad glas reče:
‘Ovdje nema dovoljno mjesta za tebe i mene.’

I vrata ostadoše zatvorena. Nakon godinu dana samovanja i odricanja čovjek dođe ponovno i zakuca. Iznutra se ponovno začuje glas: ‘Tko je?’
‘Ti si’, reče ’čovjek. I vrata mu se otvoriše. «

 

Dokle god naše ja težilo vječnom životu, mi ćemo propadati kao što propada stanica raka. Stanica raka razlikuje se od tjelesne stanice prenaglašavanjem svog ega. U stanici jezgra odgovara mozgu. Kod stanice raka jezgra neprestance dobiva na važnosti i stoga dobiva i na veličini (rak se dijagnosticira i na temelju morfoloških promjena stanične jezgre). Ta promjena jezgre odgovara prenaglašavanju egocentričnog mišljenja glavom, kojim je obilježeno i naše doba. Stanica raka vječni život traži u materijalnom razmnožavanju i ekspanziji. Ni rak ni čovjek još ne shvaćaju da unutar materije traže nešto što se ne može pronaći, naime život. Brkaju se sadržaj i forma i pokušava se umnažanjem forme dobiti žuđeni sadržaj. Ali već je Isus poučavao: »Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga.«

 

Sve inicijacijske škole stoga od pamtivijeka poučavaju obrnutom putu: žrtvovati formalni aspekt, ne bi li se dobio sadržaj, odnosno, drugim riječima: Ja mora umrijeti, ne bismo li se mogli ponovno roditi u vlastitosti. Naravno, to nije moja vlastitost, nego vlastitost sama. Ona je središte koje je posvuda.

 

Vlastitost ne posjeduje odvojena bitka, jer obuhvaća sve što jest. Tu napokon otpada pitanje: »Ja iİi drugi? « Vlastitost ne poznaje druge, jer ona je sve-jedno. Takav cilj na ego s pravom djeluje opasno i neatraktivno. Zato nas ne treba čuditi ako ego poduzme sve pokušaje da se taj cilj postajanja jednim zamijeni ciljem velikog, snažnog, mudrog i prosvijetljenog ega. Kako na ezoteričnom, tako i na religioznom putu većina putnika propada zato što pokušava na cilj izbavljenja i prosvjetljenja stići sa svojim jastvom. Samo malo njih uopće uzima u obzir da njihovo Ja, s kojim se identificiraju, nikad ne može biti spašeno ni prosvijetljeno.
Veliko djelo uvijek znači žrtvovanje Sebe, uvijek smrt ega. Mi ne možemo spasiti svoje Ja, možemo se samo odvojiti od njega da budemo spašeni. Strah da onda više nećemo biti, koji se obično javlja na tom mjestu, samo dokazuje koliko se identificiramo sa svojim Ja i koliko malo znamo o našoj vlastitosti. Upravo je ovdje mogućnost rješavanja problema raka.

 

Tek kad naučimo polako i postupno dovesti u pitanje ukočenost našeg Ja i naše razgraničenje i otvoriti se, počinjemo sami sebe doživljavati kao dio cjeline, a time i preuzimati odgovornost za cjelinu. Onda ćemo razumjeti da su dobrobit cjeline i naša dobrobit jedno te isto, jer smo kao dio ujedno i jedno sa svime (pars pro toto). Tako svaka stanica sadrži čitavu genetsku informaciju organizma — morala bi samo shvatiti da je ona doista cjelina. »Mikrokozmos = makrokozmos« , ući nas hermetična filozofija.

 

Misaona pogreška nalazi se u razlikovanju Mene i Tebe. Tako nastaje iluzija da bi se kao Ja moglo posebno dobro preživjeti upravo tako da se Ti žrtvuje i koristi kao plodno tlo. U stvarnosti se, međutim, sudbina Mene i Tebe, dijela i cjeline, ne može razdvojiti. Smrt, koju stanica raka uvaljuje organizmu, postat će i njezinom smrću, kao sto, primjerice, smrt okoliša uključuje i našu smrt. Ali stanica raka vjeruje u vanjštinu odvojenu od nje, kao što i ljudi vjeruju u vanjštinu. Ta vjera je smrtonosna.

 

Lijek se zove ljubav. Ljubav liječi, jer otvara razgraničenje i pušta drugo da ude ne bismo li njime postali jedno. Tko voli, taj svoje Ja ne stavlja na prvo mjesto, nego doživljava veću cjelinu. Tko voli osjeća s voljenim bičem isto kao da je posrijedi on sam. To ne vrijedi samo među ljudima. Tko voli neku životinju, nikako je ne može promatrati sa znanstvenog aspekta proizvođača hrane. Pritom se ne misli na sentimentalnu pseudoljubav, nego na ono stanje svijesti koje doista osjeća nešto od zajedniśtva svega što jest, a ne ono često ponašanje u kojem se vlastiti nesvjesni osjećaji krivnje pokušavaju kompenzirati preko vlastitih potisnutih agresija kroz »dobra djela« ili pretjeranu »ljubav prema životinjama«.

 

Rak pokazuje neiživljenu ljubav, rak je pervertirana ljubav:

Ljubav prevladava sve granice i ograde. U ljubavi se suprotnosti spajaju i stapaju.
Ljubav je postajanje jednim sa svime, ona se proteže na sve i ne zastaje ni pred čim.
Ljubav se ne boji smrti — jer ljubav je život.

 

Tko tu ljubav ne proživljava u svijesti, izlaže se opasnosti da će mu ljubav spuznuti u tjelesnost i tamo nastojati svoje zakone ostvariti kao rak:
I stanica raka prevladava sve granice i ograde. Rak ukida individualnost organa. I rak se širi na sve i ne zastaje ni pred čim (metastaze). Ni stanica raka ne boji se smrti.

 

Rak je ljubav na pogrešnoj razini. Savršenstvo i postajanje jednim mogu se realizirati samo u svijesti, a ne unutar materije, jer materija je sjena svijesti. Unutar prolaznog svijeta formi čovjek ne može ostvariti ono što pripada neprolaznoj razini. Unatoč svim naporima onih koji žele poboljšati svijet nikad neće biti zdravog svijeta bez konflikta i problema, trenja i sukoba. Nikad neće biti zdravog čovjeka bez bolesti i smrti, nikad sveobuhvatne ljubavi, jer svijet formi živi od granica. Svi ti ciljevi mogu se ostvariti — može to svatko i u svako doba — ako prozre forme i oslobodi se u svojoj svijesti. U polarnom svijetu ljubav vodi prema zadržavanju — u jedinstvu prema rastakanju. Rak respektira samo istinsku ljubav. Simbol istinske ljubavi je srce. Srce je jedini organ na kojem ne možemo dobiti rak!

 

 

 

Po knjizi Rudiger Dahlke - Bolest kao put

 

*Ključne riječi: psihosomatika rak, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb

*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor