ADHD kao posljedica traume
Poremećaj pažnje/hiperaktivnosti (ADHD) neurorazvojni je poremećaj koji može značajno utjecati na različite aspekte života pojedinca, uključujući posao, obrazovanje i odnose. Suočavanje s ADHD-om zahtijeva višestruki pristup koji obuhvaća i praktične strategije i psihološke tehnike.
Jedan od temeljnih izazova za osobe s ADHD-om leži u upravljanju vremenom i organiziranju zadataka. Uspostava strukturirane rutine može biti iznimno korisna. Stvaranje dnevnih rasporeda, određivanje prioriteta zadataka i njihovo dijeljenje na manje, podesive korake može pomoći u održavanju fokusa i spriječiti osjećaj preopterećenosti. Korištenje alata kao što su planeri, kalendari i podsjetnici mogu poslužiti kao vanjska pomoć za jačanje organizacijskih vještina i vještina upravljanja vremenom.
Razvijanje svjesnosti i samosvijesti ključno je za osobe s ADHD-om. Tehnike svjesnosti, poput vježbi dubokog disanja i meditacije, mogu poboljšati pažnju i koncentraciju. Kultiviranjem samosvijesti, pojedinci mogu bolje razumjeti svoje snage i izazove, omogućujući im da prilagode svoje strategije u skladu s tim. Redovita samorefleksija također može pomoći u prepoznavanju obrazaca ponašanja, omogućujući proaktivne prilagodbe za poboljšanje cjelokupnog funkcioniranja.
Provedba strategija ponašanja ključna je za upravljanje impulzivnošću i hiperaktivnošću povezanom s ADHD-om. To uključuje postavljanje jasnih ciljeva, njihovu raščlambu na ostvarive korake i pružanje pozitivne potpore za dovršavanje zadataka. Osim toga, razvijanje učinkovitih komunikacijskih vještina može pomoći u izražavanju potreba i upravljanju odnosima, kako osobnim tako i profesionalnim.
Stvaranje okruženja može značajno utjecati na svakodnevno funkcioniranje. Minimiziranje ometanja, održavanje radnog prostora bez nereda i uključivanje vizualnih znakova može poboljšati fokus. Pojedinci s ADHD-om također mogu imati koristi od korištenja slušalica za suzbijanje buke, organiziranja materijala na sustavan način i optimiziranja uvjeta osvjetljenja kako bi se stvorilo povoljno okruženje za produktivnost.
Dokazano je da redovita tjelesna aktivnost pozitivno utječe na pozornost, hiperaktivnost i cjelokupnu kognitivnu funkciju. Uključivanje aktivnosti poput hodanja, trčanja ili joge u dnevne rutine može pridonijeti boljem fokusu i mentalnoj jasnoći. Osim toga, održavanje uravnotežene prehrane, dovoljno sna i upravljanje stresom tehnikama opuštanja sastavni su dijelovi zdravog načina života koji mogu pozitivno utjecati na simptome ADHD-a.
Traženje podrške od prijatelja, obitelji ili grupa za podršku može pružiti emocionalnu potvrdu i praktičnu pomoć. Za osobe s ADHD-om ključno je educirati one oko sebe o prirodi poremećaja, potičući razumijevanje i empatiju. Poticanje otvorene komunikacije omogućuje zajedničko rješavanje problema i razvoj mreže podrške.
No to nije sve…
Poremećaj pažnje/hiperaktivnosti dugo se smatra neurorazvojnim stanjem s genetskom osnovom. Međutim, sve veći broj istraživanja i kliničkih opažanja sugerira nijansiranu vezu između ADHD-a i psihološke traume. Ovaj esej istražuje mogućnost da se simptomi ADHD-a mogu pojaviti kao odgovor na određene oblike psihološkog stresa, bacajući svjetlo na zamršenu međuigru između traume i neurorazvojnih poremećaja.
Iako se ADHD općenito shvaća kao neurobiološko stanje, postoje dokazi koji podupiru ideju da rana životna iskustva i psihološke traume mogu doprinijeti razvoju ili pogoršanju ublažavanje simptoma ADHD-a. Traumatska iskustva, osobito tijekom kritičnih razdoblja neurorazvoja, mogu utjecati na strukturu i funkciju mozga, potencijalno utječući na regulaciju pažnje, kontrolu impulsa i hiperaktivnost.
Psihološka trauma može potaknuti kaskadu neurobioloških promjena koje se mogu manifestirati kao simptomi slični ADHD-u. Kronični stres, čest ishod traume, može poremetiti sustave neurotransmitera kao što su dopamin i norepinefrin, koji su uključeni u ADHD. Osim toga, promjene povezane s traumom u prefrontalnom korteksu, regiji odgovornoj za izvršne funkcije, mogu pridonijeti poteškoćama u pažnji, planiranju i kontroli impulsa.
Trauma može značajno utjecati na obrasce ponašanja, a neke od ovih manifestacija mogu se preklapati sa simptomima ADHD-a. Na primjer, hipervigilantnost, impulzivnost i poteškoće u održavanju pažnje mogu biti adaptivni odgovori na traumatično okruženje. Ta se ponašanja, u početku adaptivna, mogu zadržati u odrasloj dobi i predstavljati temeljna obilježja ADHD-a.
Pojedinci koji su doživjeli psihološku traumu često se bore s emocionalnom disregulacijom. Emocionalni intenzitet i reaktivnost povezani s traumom mogu oponašati emocionalnu impulzivnost vidljivu kod ADHD-a. Poteškoće u moduliranju emocionalnih odgovora mogu dodatno pridonijeti izazovima s kojima se pojedinci suočavaju u reguliranju pažnje i ponašanja.
Zamršen odnos između ADHD-a i traume komplicira dijagnostički proces. Simptomi koji mogu ukazivati na ADHD mogu, zapravo, biti manifestacije neriješene traume. Razlikovanje između ADHD-a i simptoma povezanih s traumom delikatan je zadatak koji zahtijeva sveobuhvatno razumijevanje životne povijesti i psiholoških iskustava pojedinca.
Prepoznavanje potencijalne veze između simptoma ADHD-a i psihološke traume naglašava važnost pristupa terapiji utemeljenog na traumi. Rješavanje temeljne traume može biti ključno za ublažavanje simptoma sličnih ADHD-u.
*Ključne riječi: gestalt psihoterapija, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb
*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor
