Psihosomatika vol. 2 – zubi, gutanje, mučnina i želudac – što nam tijelo javlja?

 

Psihosomatika i želudac

Hrana u usta stiże prva i tamo je usitnjavaju zubi. Zubima grizemo. Grizenje je jako agresivna radnja, izraz mogućnosti da “se zgrabi”. Kao sto pas kesi zube i time dokumentira agresivnu opasnost, i mi govorimo o tome da nekome »pokazujemo zube«, misleći pritom na odlučnost da se branimo. Loši, odnosno bolesni zubi upućuju da to da netko teško izrażava, odnosno koristi svoje agresije. Ta sprega ne postaje bezopasna zbog napomene da danas gotovo svi imaju bolesne zube, śto se może utvrditi već kod djece.

 

To je svakako točno, ali kolektivni simptomi samo ukazuju na kolektivne probleme. Agresija je u svim socijalno razvijenim kulturama našeg doba postala središnjim problemom. Traži se »socijalna prilagodba«, sto prevedeno znači: »Potisni svoju agresiju! « Sve te potisnute agresije naših dragih i mirnih, socijalno tako dobro prilagođenih sugrađana ponovno izlaze na vidjelo kao »bolesti«, remeteći socijalno zajednicu u svojoj pervertiranoj formi jednako kao i u izvornoj.

 

Klinike su stoga moderne bojišnice naśeg društva. Tamo potisnute agresije vode teške borbe protiv svojih vlasnika. Tamo ljudi pate od vlastite zlobe, koju se čitav żivot nisu usudili otkriti i svjesno proraditi u sebi. Ne treba se čuditi ako se kod velikog broja bolesničkih slika uvijek susreću i agresija i seksualnost. Jedno i drugo su problemska područja koja čovjek naśeg doba najjače potiskuje. Możda bi netko sad prigovorio da povišena kriminalnost i nasilje, kao seksualni val, govore protiv naše argumentacije. Na to bi se, međutim, trebalo odgovoriti činjenicom da su kako nedostatak tako i izbijanje agresije simptomi za to da se agresija potisnula. Jedno i drugo su samo različite faze istog procesa.

 

Psihosomatika i želudac

Tek kad se agresija ne treba potiskivati i tako od početka dobivaju pripisan prostor, u kojem se s tom energijom mogu stjecati iskustva, moguće je svjesno integrirati agresivan dio osobnosti. Integrirana agresija tada kao energija i vitalnost stoji na raspolaganju cjelokupnoj osobnosti, a da ne dolazi ni do nježnosti ni do divljih izbijanja agresivnosti. Ali takvo stanje mora se prvo izraditi. Za to se mora ponuditi mogućnost da se sazre kroz iskustvo. Potisnuta agresija vodi samo do stvaranja sjena, s kojima se ipak moramo suočiti u pervertiranom obliku bolesti. Za seksualnost, kao i za sve druge psihičke funkcije, upravo rečeno vrijedi na analogan način. Vratimo se sad zubima, koji u żivotinjskom i ljudskom tijelu predstavljaju agresiju i mogućnost probitka. Tu se često upućuje na neke primitivne narode, čiji se zdravi zubi kauzalno izvode iż zdravog načina prehrane. Ali kod tih naroda nailazimo i na posve drukčiji odnos prema agresiji. Uz kolektivnu problematiku stanje zubi może se, međutim, tumačiti i individualno. Uz već spomenutu agresiju zubi pokazuju i našu vitalnost, nasu żivotnu snagu (agresija i vitalnost samo su dva aspekta jedne te iste snage, ali kod nas izazivaju različite asocijacije).

 

Pomislimo na izraz: »Poklonjenom konju ne gleda se u zube. « Pozadinu te fraze nudi navika da se kod kupnje konju gleda u zube, ne bi li se po njihovu stanju procijenila dob i vitalnost. I psihoanalitičko tumačenje snova gubitak zubi u snovima interpretira kao znak gubitka energije i potencije. Postoje ljudi koji noću redovito škrguću zubima, dijelom tako vehementno da ih se umjetnim, posebnim kopčama mora priječiti da zube potpuno ne unište trenjem. Simbolika je očigledna. Škrgutanje zubima u našoj simboličkoj upotrebi čvrst je pojam za nemoćnu agresiju. Tko si danju ne može priznati želju da zagrize, noću mora škrgutati zubima, dokle god nije vlastite opasne zube otupio i učinio bezopasnima. Tko ima loše zube, tome fali vitalnost, pa tako i mogućnost da se uhvati ukoštac i zagrize za neśto. On če zato teško žvakati probleme ili će na njima polomiti zube. Tako će onda i reklama za zubnu pastu svoj cilj opisati riječima: » … kako biste opet mogli snažno zagristi. « Takozvani »treći zubi‹ omogućuju da se prema van hini vitalnost i probitačnost, koje više nemamo. Ali taj čin — kao i kod svake druge proteze — ostaje obmana i odgovara triku da se svog bojažljivog, razmaženog psića na ogradi vrta najavi upozorenjem »oštar pas«.

 

Zubalo je samo »kupljena oštrina«. Zubno meso je osnova zubi, u koju su oni polożeni. Analogno tome zubno meso če reprezentirati osnovu vitalnosti i agresije, istinsko povjerenje i sigurnost u sebe. Ako osobi nedostaje ta porcija povjerenja i sigurnosti u sebe, nikad mu neće uspjeti aktivno i vitalno se suočiti s problemima, nikad neće imati hrabrosti lomiti tvrde orahe ili oduprijeti se. Povjerenje toj sposobnosti mora dati nužnu čvrstoću, kao što i zubno meso daje čvrstoću zubima. Ali zubno meso to ne može, ako je samo tako osjetljivo i ranjivo da krvari od svake sitnice. Krv je simbol života i tako nam krvarenje zubnog mesa više nego jasno pokazuje kako povjerenju i sigurnosti u sebe kod najmanjeg izazova istječe životna snaga. Gutanje nakon što su zubi usitnili hranu, a mi gutamo njezinu kašu. Gutanjem integriramo, primamo — gutanje je utjelovljenje. Dokle god nešto imamo samo u ustima, to još uvijek možemo ispljunuti. Ali kad smo nešto progutali, taj proces teško se može okrenuti. Velike zalogaje teško gutamo. Ako je zalogaj prevelik, ne možemo ga uopće više progutati. Katkada u životu moramo neśto progutati, iako zapravo ne želimo, primjerice otkaz. Postoje loše vijesti koje teško gutamo. Upravo u takvim slučajevima lakše je progutati nešto doda li se tome malo tekućine, posebno dobar gutljaj. Alkoholičari u svom žargonu za nekog tko mnogo pije kažu da guta. Alkoholni gutljaj najčešće treba olakšati ili čak nadomjestiti gutanje neke druge, teśko probavljive stvari.

 

Guta se ono što je tekuće, jer u životu postoji nešto drugo što se ne može ili ne želi progutati. Tako alkoholičar pićem nadomješta jelo (mnogo pića dovodi do gubitka teka) — on gutanje tvrde, čvrste hrane nadomješta mekšim, jednostavnijim gutljajem iz boce. Postoji određen broj poremećaja gutanja, primjerice osjećaj knedle u grlu ili pak grlobolja kao što je angina. U takvim slučajevima dotični se uvijek mora pitati: »Što to trenutačno postoji u mom životu, a da ja to ne mogu ili ne želim progutati? ‹ Medu poremećajima gutanja postoji i jedna vrlo originalna varijanta, naime gutanje zraka, zvano i aerofagija, što doslovce znači žderanje zraka. Izraz pojašnjava što se ovdje događa. Ne želimo progutati, utjeloviti nešto, ali hinimo spremnost tako što »gutamo zrak‹. Taj prikriveni otpor protiv gutanja izražava se onda malo kasnije podrigivanjem ili rektalnim izbacivanjem zraka. Mučnina i povraćanje Kad smo progutali hranu i uzeli je u sebe, ona se svejedno može pokazati teško probavljivom i leći nekome na želudac kao kamen. Ali kamen je — slično kao i koštica — simbol za problem (tako postoji i kamen spoticanja). 5vi znamo kako problem može leći na želudac i pokvariti nam tek. Tek je u najvećoj mjeri ovisan o psihičkoj situaciji. Mnogi izrazi pokazuju tu analogiju između psihičkih i somatskih tokova: to mi je pokvarilo tek, ili mučno mi je kad pomislim na to, ili smuči mi se kad ga vidim. Mučnina signalizira odbijanje nečeg sto ne želimo imati i zato nam teško pada na żeludac.

 

Psihosomatika i želudac

Mučnina svoje pojačanje dożivljava u povraćanju hrane. Rješavamo se stvari i dojmova, koje ne želimo imati, utjeloviti, integrirati. Povraćanje je masivni izraz obrane i odbijanja. Tako je židovski slikar Max Liebermann naočigled stanja u ‘ politici i umjetnosti nakon 1933. rekao: »Ne mogu ja jesti toliko koliko bih żelio ispovraćati! « Povraćanje je »neprihvaćanje«. Ta sprega postaje jasna i kod poznatog trudničkog povraćanja. U njemu se očituje nesvjesna obrana od djeteta, odnosno, od muśkog sjemena, koje se ne želi »utjeloviti«. U nastavku ove misli trudničko povraćanje može biti i odbijanje vlastite ženske uloge (majčinstva). Sljedeće mjesto, na koje stiže naša — ne ispovraćana — hrana, jest želudac, koji primarno ima funkciju primanja. On prima sve dojmove koji stižu izvana, prima ono što valja probaviti. Moć primanja iziskuje otvorenost, pasivnost i spremnost u smislu predanosti. S tim osobinama želudac predstavlja ženski pol. Kao što je muški princip obilježen sposobnośću isijavanja i aktivnosti (ženski element), tako ženski princip pokazuje spremnost za primanje, predanost i sposobnost da se može žudjeti (element vode). Na psihičkoj razini to je sposobnost osjećanja, osjećajni svijet (ne emocije) koji ovdje realizira ženski element. Potisne li čovjek iz svijesti sposobnosti osjećanja, ta će funkcija potonuti u tijelo, a želudac uz fizičke dojmove hrane sad mora primati i probavljati i psihičke osjećaje. U takvom slučaju ne ide samo ljubav kroz želudac, nego nešto i udara na želudac ili se zbog nečeg “žderemo”. Uz sposobnost prirńanja u želucu nalazimo i druge funkcije, koje se opet mogu pripisati muškom polu: proizvodnja i izdavanje želučane kiseline. Kiselina napada, jetka je, ra- stvara — nedvosmisleno je agresivna.

 

Za čovjeka kojem nešto ne odgovara ili mu nije po volji reći ćemo da se drži kiselo. Ne uspije li nekom čovjeku svjesno svladati tu ljutnju ili je pretvoriti u agresiju, tako da će radije progutati svoju srdžbu, njegova agresija i kiselost somatiziraju se u želučanoj kiselini. Želudac reagira kiselo proizvodeći na materijalnoj razini agresivnu tekućinu, ne bi li tako preradio nematerijalne osjećaje i probavio ih — teżak je to pothvat, kod kojeg nam se mnogo toga vraća i pritiśće prema gore, ne bi li nas podsjetilo da je bolje ne gutati osjećaje i prepuśtati ih želucu da ih probavi. Kiselina se diže, jer želi doći do izražaja. Ali s time želučani bolesnik ima problema. Nedostaje mu sposobnost da se svjesno odnosi prema svojoj ljutnji i svojim agresijama i time konflikte i probleme rješava odgovorno. On svoju agresiju ili uopće neće izraziti (žderat će se) ili će pokazati pretjeranu agresiju.

 

Oba ekstrema ne pomažu mu, jer mu nedostaje pozadina povjerenja u sebe i osjećaj zaštićenosti kao baza samostalnog svladavanja konflikta, śto smo kao temu već obradili kod zubnog mesa. Svatko zna da nadražen želudac s previše kiseline teško probavlja lose prožvakanu hranu. Ali žvakanje je agresija. Nedostaje li agresivno ponašanje žvakanja, to će opet pasti na teret želucu i on će proizvoditi više kiseline. Żelućani bolesnik čovjek je koji si ne želi priuštiti konflikt. On nesvjesno čezne za djetinjstvom. Njegov žèludac želi ponovno kašastu hranu. Tako će se hraniti pasiranom hranom, hranom koja je već prošla kroz sito, kroz filtar i time dokazala svoju bezopasnost. U njoj viśe ne može biti tvrdih zalogaja. Problemi ostaju u situ. Želučani bolesnici ne podnose sirovu hranu — ona je previše sirova, izvorna, opasna. Hranu će tako prvo ubiti u agresivnom postupku kuhanja, prije nego što će se usuditi jesti je.

 

Sva ljuta jela, alkohol, kava, nikotin i slatkiši predstavljaju prevelik podrażaj, a da bi se želučani bolesnik mogao suočiti s njim. Żivot i jelo trebaju biti slobodni od svih izazova. Żelučana kiselina dovodi do osjećaja pritiska, koji sprječava daljnje primanje dojmova. Kod upotrebe medikamenata za suzbijanje kiseline najčešće dolazi do podrigivanja, što donosi olakšanje, jer je podrigivanje agresivan izraz prema van. Uzeli smo zraka i otpustili pritisak. Terapija sredstvima za smirenje, pokazuje nam istu povezanost: medikamentom se umjetno prekida veza između psihe i vegetativnog trakta, a taj se korak u teškim slučajevima radi i kirurški tako što se kod bolesnika operativno prekidaju određene živčane grane, koje su odgovorne za proizvodnju kiseline (vagotomija).

 

Tijesna veza psihe i želučanog izlučivanja dovoljno je poznata od Pavlovih eksperimenata naovamo. Sinkronim davanjem hrane i zvukom zvonca Pavlov je kod svojih pokusnih pasa mogao izazvati takozvani uvjetovani refleks, tako da je nakon nekog vremena zvuk zvonca bio dovoljan da se izazove želučana reakcija uobičajena kod prizora jela. Temeljni stav da se osjećaj i agresija ne očituju, nego usmjeravaju prema unutra, protiv sebe samog, naposljetku dovodi do čira, stvaranja ulkusa (čir na želucu nije zapletaj u smislu novog stvaranja ili rasta, nego bušenje želučane stijenke. Kod čira na želucu probavlja se umjesto vanjskih dojmova vlastita želučana stijenka — čovjek se probavlja sam.

 

Żelućani bolesnik mora naučiti osvijestiti vlastite osjećaje, svjesno obraditi konflikte i probavljati dojmove. Nadalje, on treba osvijestiti vlastite żelje za infantilnom ovisnośću, majčinskom zaštitom i ljubavlju i to priznati upravo kad su te żelje dobro skrivene iza fasade neovisnosti, ambicioznosti i probitačnosti. I ovdje żeludac pokazuje istinu.

 

Kod želućanih i probavnih tegoba valja si postaviti ova pitanja:

1. Što ne mogu ili ne żelim gutati?

2. Žderem li se zbog nečeg?

3. Kako se odnosim prema svojim osječajima?

4. Zbog čega se držim kiselo?

5. Kako se odnosim prema svojoj agresiji?

6. U kojoj mjeri izbjegavam konflikte?

7. Postoji li u meni potisnuta čežnja za dječjim rajem bez konflikata, u kojem me se samo voli i zbrinjava, a da se sam ne moram gristi zbog toga?

Po knjizi Rudiger Dahlke - Bolest kao put 

*Ključne riječi: psihosomatika i želudac, Probavni trakt, bolest kao put, psihosomatika, gestalt psihoterapija, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb

*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor