Polivagalna teorija bitna je za razumijevanje stresa

 

Polivagalna teorija, koju je razvio dr. Stephen Porges, pruža revolucionarni okvir za razumijevanje načina na koji naš autonomni živčani sustav upravlja stresom, sigurnošću i socijalnim povezivanjem. Naša tijela nisu samo fizičke mašine koje reagiraju na vanjske podražaje – ona su dinamični sustavi koji reagiraju na okoliš kroz niz neurobioloških mehanizama, duboko povezanih s emocijama i ponašanjem. Ključni element ove teorije je poimanje vagusnog živca, najdužeg živca parasimpatičkog sustava, i njegove dvije grane – dorsalne i ventralne. Kroz ove grane, naše tijelo odgovara na izazove i ugodu, ne samo kroz automatske fiziološke reakcije, već i kroz naše emocionalno stanje.

 

Tri stanja autonomnog živčanog sustava

Prema polivagalnoj teoriji, autonomni živčani sustav funkcionira kroz tri glavna stanja: ventralni vagalni sustav, simpatički sustav i dorzalni vagalni sustav. Svako od tih stanja ima različitu funkciju i regulira način na koji percipiramo i odgovaramo na svijet oko nas.

 

1. Ventralni vagalni sustav: Sigurnost i povezanost

Ventralni vagalni sustav povezan je sa stanjem sigurnosti i socijalne povezanosti. Kada je ovaj sustav aktiviran, osjećamo se smireno, opušteno, i otvoreno za interakcije s drugima. Ovaj sustav omogućuje nam osjećaj ugode, empatije i sigurnosti u bliskim vezama. U tom stanju naši vitalni znakovi (poput pulsa i disanja) su regulirani, omogućavajući nam optimalno funkcioniranje.

 

Primjer: Zamislimo osobu koja nakon dugog radnog dana sjedi s prijateljem u opuštenoj atmosferi. Njihov razgovor je topao, smijeh lagano dolazi, a tijelo se osjeća mirno. Ova osoba je u ventralnom vagalnom stanju – povezana, opuštena i smirena.

 

2. Simpatički sustav: Borba ili bijeg

Simpatički sustav je povezan sa stanjem borbe ili bijega. Kada tijelo percipira prijetnju ili izazov, simpatički sustav se aktivira kako bi nas pripremio za djelovanje. Srce počinje brže kucati, disanje postaje plitko, a mišići se zatežu, pripremajući nas za fizičku aktivnost ili bijeg. Ovaj sustav je ključan za preživljavanje jer nas pokreće u hitnim situacijama.

 

Primjer: Zamislimo osobu koja hoda po ulici noću i odjednom čuje glasnu buku iza sebe. Njeno srce počinje ubrzano kucati, disanje se ubrzava, a tijelo se zateže, pripremajući je za moguću opasnost. U ovom trenutku, simpatički sustav preuzima kontrolu i spreman je za akciju.

 

3. Dorzalni vagalni sustav: Smrznutost i povlačenje

Dorzalni vagalni sustav je povezan sa stanjem „zamrzavanja“ ili povlačenja kada situacija postane preplavljujuća. Ovo je obrambeni mehanizam kada tijelo procijeni da ne postoji mogućnost bijega ili borbe. Osoba se povlači u sebe, emocionalno otuđuje i osjeća se odvojeno od svijeta. Fizički, to može uključivati smanjenje energije, tromost ili čak disocijaciju.

 

Primjer: Kada je osoba suočena s iznenadnim traumatičnim događajem, poput automobilske nesreće, može osjetiti potpunu emocionalnu ukočenost. Osjeća se „zaleđeno“ i ne može reagirati, čak i kad bi htjela. Ovo stanje ukazuje na aktivaciju dorzalnog vagalnog sustava, gdje tijelo prelazi u zaštitni način „isključivanja“ kako bi smanjilo preplavljenost.

 

Polivagalna teorija i regulacija kroz socijalne veze

Jedan od ključnih principa polivagalne teorije je važnost socijalnih veza za regulaciju autonomnog živčanog sustava. Interakcije s drugima, posebno one koje pružaju osjećaj sigurnosti, pomažu nam da se vratimo u ventralno vagalno stanje kada smo pod stresom. Ljubaznost, kontakt očima, blagi ton glasa i prisutnost u vezi potiču osjećaj sigurnosti i doprinose ravnoteži živčanog sustava.

 

Primjer: Dijete koje plače nakon što je palo i ozlijedilo se može se brzo smiriti kada ga roditelj uzme u naručje, nježno ga zagrli i kaže umirujuće riječi. Ovaj čin potiče aktivaciju ventralnog vagalnog sustava kod djeteta, omogućujući mu da se oporavi od stresa.

 

Trauma i disfunkcionalna regulacija

Polivagalna teorija također pruža okvir za razumijevanje kako trauma utječe na autonomni živčani sustav. Kada smo izloženi traumatičnim iskustvima, živčani sustav može ostati „zaglavljen“ u simpatičkom ili dorzalnom vagalnom stanju. To može dovesti do stalne napetosti, hiperbudnosti, anksioznosti, ili, s druge strane, do osjećaja depresije, povlačenja i emocionalne ukočenosti. Traumatski događaji mogu narušiti našu sposobnost da se vratimo u ventralno vagalno stanje, što otežava socijalnu interakciju i povratak osjećaju sigurnosti.

 

Primjer: Osoba koja je preživjela potres može tjednima ili mjesecima nakon događaja doživljavati intenzivne simptome, poput ubrzanog srca, nemogućnosti spavanja i stalnog osjećaja opasnosti. Ovi simptomi ukazuju na to da je njezin simpatički sustav stalno aktiviran, čak i u situacijama koje objektivno nisu opasne.

Polivagalna teorija nam omogućuje dublje razumijevanje kako tijelo reagira na stres i sigurnost, te kako su ti odgovori povezani s našim emocionalnim stanjem i ponašanjem. Prepoznavanje ovih stanja u sebi i drugima omogućuje nam da postanemo svjesniji kako regulirati vlastiti živčani sustav, posebno kroz socijalne interakcije i iskustva sigurnosti. Na taj način, možemo podržati svoje zdravlje, dobrobit i emocionalnu stabilnost kroz suptilne, ali moćne mehanizme autonomnog živčanog sustava.

 

 

*Ključne riječi: Polivagalna teorija, stres, Regulacija živčanog sustava, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb, geštalt terapija

*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor