Disney – Zašto djeca ne bi trebala gledati Disneyeve crtiće part 3

 

Disney, nekoć bastion obiteljske zabave i simbol čudesnog djetinjstva, suočava se s izazovima bez presedana. Njegova posljednja produkcija, adaptacija Snjeguljice, bila je zaglibljena u kontroverzama—usredotočenim ne samo na kreativne izbore filma, već i na javnu osobu njegove glavne glumice.

 

Uloga javne osobe: otuđenje kroz zagovaranje
Glavna glumica nove Disneyjeve Snjeguljice, Rachel Zegler, privukla je značajnu pozornost svojim otvorenim političkim aktivizmom. Dok je sloboda govora kamen temeljac demokratskog društva, javne osobe u industriji zabave imaju golem utjecaj, često brišući granice između umjetnosti i aktivizma. Zeglerini politički stavovi – uključujući njezinu glasnu podršku potpredsjednici Kamali Harris i navodne zapaljive primjedbe nakon rezultata izbora 2024. – polarizirali su publiku (glumica je pozivala na agresiju i izrazila da želi da bude svim Trumpovim glasaćima loše u životu).

 

Povjerenje javnosti u zabavljače često se oslanja na osjetljivu ravnotežu; kada se smatra da je to povjerenje narušeno, to utječe na institucije koje predstavljaju. Za Disney, tvrtku koja je sinonim za zdravi bijeg od stvarnosti, Zeglerova narcistička polarizirajuća prisutnost dodatno je pogoršala reakciju. Njezini komentari — koje neki tumače kao zagovaranje nasilja — otuđili su dijelove stanovništva, osobito one koji daju prednost tradicionalnim vrijednostima ili se osjećaju na meti njezine retorike.

 

Disneyev pomak prema “wokeizmu”
Disneyjevo prihvaćanje progresivnih ideologija—često nazivano “woke”— postalo je gromobran za kritiku. Sam pojam se razvio kako bi opisao pretjerano naglašavanje socijalne pravde na štetu univerzalne povezanosti. U Snjeguljici, odluke da se ponovno osmisle ključni elementi izvorne priče, kao što je isključivanje legendarnih patuljaka u korist “čarobnih bića” i odmak od tradicionalnog pripovijedanja, odražavaju širi trend u Disneyjevim nedavnim produkcijama.

 

Ova promjena dovela je do percepcije da Disney daje prednost ideološkim porukama nad kvalitetnim pripovijedanjem. Publika se već dugo okreće Disneyju zbog bezvremenskih priča, bogatih emocijama i kulturnog značaja. Kada se oni zamijene otvorenim političkim ili društvenim komentarima, obustava nevjerice je poremećena. Gledatelji se manje osjećaju kao da se bave umjetnošću, a više kao da im se drži predavanje – dinamika koja potiče ogorčenost i neangažiranost.

 

Psihološki utjecaj polarizacije
Disneyjeva sadašnja putanja naglašava psihološki danak kulturne polarizacije. Priče su temeljne za ljudsko iskustvo; služe kao ogledala koja odražavaju našu zajedničku ljudskost. Kada su narativi naoružani da služe planu razdora, oni gube sposobnost ujedinjenja. Ovaj fenomen stvara povratnu spregu: dio publike se odvaja, što tjera kreatore da udvostruče svoje ideološke pozicije, što dodatno otuđuje gledatelje.

 

Kontroverza oko Snjeguljice utjelovljuje ovaj ciklus. Ponovno zamišljanje Snjeguljice kao neovisne, feminističke figure lišene romantičnih težnji otuđuje publiku koja cijeni jednostavnost i romantiku izvorne priče. Ovo ponovno zamišljanje nije inherentno problematično, ali postaje sporno kada se shvati kao odbacivanje prošlih vrijednosti u korist suvremene ideologije.

 

Otrovnost Disneyjeve pripovijetke o probuđenju
Reakcija na Disneyjevo “probuđeno” pripovijedanje može se shvatiti kao reakcija na gubitak neutralnosti u kulturnim institucijama. Zabava, posebno za djecu, kroz povijest je bila utočište od društvenih nesuglasica. Ispreplićući svoje priče s ideologijama koje izazivaju podjele, Disney je prekršio neizgovoreni društveni ugovor: obećanje da će pružiti bijeg od stvarnosti i radost.

 

Nadalje, otvorenim porukama često nedostaje nijansi, svodeći složena društvena pitanja na binarne prikaze dobra i zla. Ovo pojednostavljenje otuđuje ne samo konzervativnu publiku, već i umjerene koji žude za uravnoteženim diskursom. Pojačava stereotipe, produbljuje društvene podjele i riskira svođenje Disneyeve ostavštine na upozoravajuću priču o opasnostima davanja prioriteta ideologiji nad umjetnošću.

 

Disneyeve trenutne borbe sa Snjeguljicom i njegova šira kreativna strategija otkrivaju rizike dopuštanja da ideološki žar zasjeni pripovijedanje. Iako su napredak i predstavljanje vitalni, njima se mora težiti uz svijest o očekivanjima publike i predanost umjetničkom integritetu.

 

Reakcija se ne odnosi samo na politiku; odražava dublju čežnju za pričama koje spajaju, a ne razdvajaju. Kako bi Disney ponovno zauzeo svoje mjesto kamena temeljca kulture, mora ponovno otkriti univerzalnu privlačnost koja ga je učinila poznatim imenom. To uključuje stvaranje narativa koji poštuju tradiciju dok promišljeno prihvaćaju promjene – priče koje nadahnjuju, podižu i podsjeti nas na našu zajedničku ljudskost. Tek tada Disney može izaći iz sjene svojih kontroverzi i ponovno se uspostaviti kao svjetionik radosti.

 

Ostali primjeri Disneyjevog programa “Woke” i njihove toksične implikacije
Disneyjevo prihvaćanje kulture “probuđenja” nadilazi kontroverzu o Snjeguljici, prožimajući nekoliko nedavnih produkcija i korporativnih odluka. Ovaj je trend potaknuo široku raspravu o ulozi zabave u promicanju društvenih programa i posljedičnom otuđenju glavne publike. U nastavku ispitujemo značajne primjere i zašto su se ta ponašanja pokazala razdorima i, u nekim slučajevima, toksičnim za Disneyjev brend i percepciju javnosti.

 

Studija slučaja 1: Mala sirena (2023.)
Disneyjev remake Male sirene izazvao je značajne kontroverze zbog odluka o glumačkoj postavi i izmjena izvorne priče. Iako je odluka da se Halle Bailey utjelovi kao Ariel hvaljena zbog inkluzivnosti, također je izazvala reakciju, koja nije nužno ukorijenjena u rasizmu, već u percepciji da je Disney dao prednost raznolikosti nad dosljednošću pripovijedanja ili umjetničkim vrijednostima.

 

Osim odabira glumaca, promjene u temama filma – poput umanjivanja Arieline čežnje za romantičnom vezom u korist fokusa na njezinu neovisnost – pomaknule su temeljnu poruku naracije. Kritičari su tvrdili da je ovaj pristup otuđio obožavatelje izvorne priče, koja je naglašavala teme ljubavi, žrtve i samootkrivanja.

 

Ova vrsta “probuđenog” revizionizma šalje polarizirajuću poruku: da su tradicionalne teme, čak i kada su omiljene, nekako zastarjele ili inferiorne. Umjesto da ujedine publiku, takve promjene pojačavaju podjele, pri čemu neki gledatelji osjećaju da su njihove vrijednosti ili njegovana iskustva iz djetinjstva izbrisana.

 

Studija slučaja 2: Svjetlosna godina (2022.)
Pixarov Lightyear, spin-off franšize Toy story, suočio se sa značajnom reakcijom zbog uključivanja istospolnog poljupca. Dok je zastupljenost u medijima važna, rukovanje ovom scenom postalo je središnja točka rasprave. Mnogi su gledatelji smatrali da je uvrštavanje manje bilo u svrhu poboljšanja priče, a više u svrhu davanja političke izjave, osobito jer se Disney javno borio protiv floridskog zakona “Don’t Say Gay” tijekom istog razdoblja.

 

Kontroverza je rezultirala zabranama filma u nekoliko zemalja i lošom izvedbom na blagajnama. Šira publika, koja uključuje obitelji koje traže neutralnu zabavu, doživjela je scenu kao oblik ideološkog nametanja, a ne prirodni dio priče.

 

Politizirajući svoje narative, Disney je riskirao otuđenje svoje tradicionalne baze, a istodobno nije uspio zadovoljiti progresivne zagovornike koji su taj potez smatrali simboličnim. Ovaj pogrešan korak istaknuo je izazov snalaženja u društvenim problemima bez polarizacije publike.

 

Studija slučaja 3: Čudan svijet (2022.)
Disneyjev Čudni svijet otvorio je novi put uključivanjem otvorenog gay protagonista tinejdžera, ali njegova je izvedba otkrila kritične nedostatke. Film je imao loše rezultate na kino blagajnama, što se djelomično pripisuje nedostatku marketinga, a djelomično osjećaju publike da je uključivanje seksualnosti lika više performativno nego smisleno.

 

Kritičari su tvrdili da je Disneyev fokus na ispunjavanje okvira raznolikosti došao na uštrb stvaranja uvjerljive, univerzalne priče. Ovo naglašava problem koji se ponavlja u nedavnom Disneyjevom sadržaju: davanje prioriteta porukama nad kvalitetom pripovijedanja. Kada se reprezentacija čini prisilnom, a ne organskom, riskira otuđenje publike koju želi predstavljati i šire baze gledatelja.

 

Zašto su ovakva ponašanja toksična

Otuđenje glavne publike
Disneyjev povijesni uspjeh leži u njegovoj sposobnosti stvaranja priča koje nadilaze vrijeme, kulturu i politiku. Ugrađivanjem ideoloških poruka koje izazivaju podjele u svoje filmove, tvrtka riskira otuđenje svoje široke i raznolike publike, posebice obitelji koje Disney vide kao siguran, apolitičan prostor za svoju djecu.

 

Erozija umjetničkog integriteta
Sjajno pripovijedanje oslanja se na autentičnost i povezanost. Kada narativi postanu nositelji planova, često gube emocionalnu dubinu i univerzalnost zbog kojih odjekuju. Ova promjena nagriza povjerenje u Disney kao pripovjedača i svodi njegov rad na bojno polje za kulturološke sporove.

 

Opažena snishodljivost
Disneyjeve nedavne odluke često se doživljavaju kao snishodljivost prema tradicionalnim vrijednostima i publici. Preoblikovanjem omiljenih priča kako bi se uklopile u moderne ideologije, tvrtka implicitno sugerira da su prethodne vrijednosti ili tumačenja zastarjele ili inferiorne. To stvara ogorčenost i osjećaj kulturne poništenosti.

 

Polarizacija i podjela
Umjesto da potiče inkluzivnost, Disneyjev pristup je u mnogim slučajevima produbio društvene podjele. Loše predstavljanje može se činiti kao podilaženje, a ne kao smisleno uključivanje, što dovodi do reakcije sa svih strana. Kao rezultat toga, Disney sve više postaje simbol polarizacije a ne jedinstva.

 

Ekonomske posljedice
Reakcija javnosti pretočena je u opipljive ekonomske posljedice. Filmovi poput Svjetlosne godine i Čudnog svijeta imali su slabije rezultate na kino blagajnama, a rast broja pretplata na Disney+ usporio se, što je izazvalo zabrinutost među ulagačima o dugoročnoj održivosti tvrtke. Publika glasa svojim novčanicima, signalizirajući svoje nezadovoljstvo Disneyjevom režijom.

 

Potreba za ravnotežom
Disneyjev fokus na reprezentaciju i inkluzivnost je pohvalan, ali je njegova provedba često bila kontraproduktivna. Prava reprezentacija trebala bi poboljšati pripovijedanje, a ne ga zasjeniti. Uspješna integracija različitih perspektiva zahtijeva suptilnost, poštovanje izvornog materijala i predanost univerzalnim temama koje odjekuju u svim demografskim skupinama.

 

Toksičnost Disneyjeve “probuđene” agende leži u njenom neuspjehu da uspostavi ovu ravnotežu. Umjesto da ujedini publiku kroz zajedničke vrijednosti i iskustva, često je otuđuje stavljajući ideologiju iznad umjetnosti. Da bi se Disney oporavio, mora se vratiti svojim korijenima: stvaranju bezvremenskih, čarobnih priča koje nadahnjuju i podižu sve gledatelje, bez obzira na pozadinu ili uvjerenja.

 

 

 

*Ključne riječi: disney, crtići, woke, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb, geštalt terapija

*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor