Psihosomatika vol. 6 – Anoreksija – Što nam tijelo javlja?
Osoba odbija jesti, jer za to nema volje, a onda umre od toga, a da nikad nije razvila osječaj za to da bude bolestan. Obitelji i liječnici takvih pacijenata često imaju veće teśkoće pokazati veličinu. Svi se oni mahom svojski trude pacijenta uvjeriti u prednosti jela i života, pojačavajući pritom ljubav prema bliżnjem do kliničke prisilne prehrane. Anoreksiju pronalazimo gotovo isključivo kod pacijentica. Ona je tipično żenska bolest. Pacijentice, obično u pubertetu, upadaju u oči neobičnim navikama hranjenja, odnosno »navikama da ne jedu«.
Odbijaju uzimanje hrane, što je dijelom svjesno, dijelom nesvjesno motivirano željom da ostanu vitke. Striktno odbijanje jela pretvara se, međutim, s vremena na vrijeme i u suprotnost: kad su same i nitko ih ne promatra i ne vidi, počinju proždirati enormne količine jela. Tako noću prazne hladnjak i jedu sve sto pronađu. Ali one hranu ne żele zadržati pa se pobrinu sve opet povratiti. Smišljaju sve zamislive trikove da obmane okolinu u pogledu svojih prehrambenih navika. Najčešće je iznimno teško steći odgovarajuću sliku o tome sto anoreksične żene doista jedu, a sto ne, kad im je glad utoljena, a kad nije. Ako katkada i jedu, preferiraju stvari koje jedva da za- vrednuju naziv »hrana«: limune, zelene jabuke, kisele salate, dakle isključivo stvari niske hranjive i kalorične vrijednosti. Usto te pacijentice obično još koriste laksative, ne bi li ono malo ili niśta śto uzimaju po mogućnosti brzo izbacile iż sebe.
Imaju i veliku potrebu za kretanjem. Odlaze u dugačke šetnje i tako spaljuju masna tkiva koja nikad nisu nakupile, sto je vrlo začuđujuće s obzirom na često jako slabo opće stanje pacijentica. Zamjetan je izrazito velik altruizam tih pacijentica, koji često vrhunac dostiże u činjenici da rado i s mnogo pažnje kuhaju za druge. Kuhati za druge, poslużivati ih i gledati kako jedu — to im nije problem, dokle god ne moraju sudjelovati u jelu. Inače su sklone samoći i rado se povlače. Anoreksičnim pacijenticama često izostaje mjesečnica, a gotovo uvijek imaju problema i smetnji na tom području. Sażmemo li tu simptomatsku sliku, pronaći ćemo u njoj pretjeran asketski ideal. U pozadini toga stoji stari konflikt između duha i materije, onog gore i onog dolje, čistoće i nagona. Hrana izgrađuje tijelo i tako hrani carstvo oblika. Odbijanje jela kod anoreksičnih žena odbijanje je tjelesnosti i svih zahtjeva koji proizlaze iż tijela. Njihov istinski ideal bitno nadmašuje područje jela: cilj je čistoća i produhovljenje. Svega »teškog i tjelesnog« htjele bi se rijeśiti.
Anoreksija i seksualnost
Cilj je seksualna jednost i bespolnost. U tu svrhu moraju ostati što je moguće vitkije, inače će na tijelu nastati obline, koje bi ih deklarirale kao żene. Ali one ne żele biti żene. Ne boje se samo oblih, żenskih formi, nego ih i debeo trbuh podsjeća na mogućnost da zatrudne. Otpor protiv vlastite żenstvenosti i seksualnosti očituje se stoga i u nedostatku redovitog ciklusa. Najviśi ideal anoreksičnih žena zove se dematerijalizacija. Pred pozadinom takvog asketskog ideala anoreksična pacijentica ne procjenjuje se bolesnom i uopće nema razumijevanja za terapeutske mjere, koje redom služe tijelu, od kojeg se žele udaljiti. Tako znalački izbjegavaju prisilno hranjenje u klinikama, izbacujući rafiniranim trikovima neopazice svu hranu. One odbijalu svaku pomoć i zagriženo slijede svoj ideal da kroz produhovljenje ostave za sobom sva područja tjelesnosti. Smrt se ne smatra ugrozom — kad je upravo život ono što ih toliko plaši.
Boje se svega śto je okruglo, amorfno, žensko, plodno, nagonsko i seksualno — boje se blizine i topline. Iz tog razloga nikad ne sudjeluju u zajedničkim objedima. Sjesti i jesti zajedno u svim je kulturama prastari ritual kod kojeg nastaje ljudska blizina toplina. Ali upravo im ta blizina ulijeva toliki strah. Taj strah hrani se iz sjenovitog područja tih pacijentica, u kojem teme, koje se u svjesnom životu tako pomno izbjegavaju, halapljivo čekaju vlastitu realizaciju. Źene oboljele od anoreksije osjećaju ogromnu glad za živim, koju iz straha da ih ono potpuno ne smlavi nastoje iskorijeniti svojim simptomatskim ponašanjem.
Tako dolazi do potajnog žderaćkog ponašanja. Svjesne krivnje, tù će pogrešku potom ispraviti povraćanjem. Tako anoreksičarka u svom konfliktu , neće pronaći sredinu između pohlepe i askeze, gladi i odricanja, egocentričnosti i predanosti. Iza altruističkog ponašanja gotovo uvijek pronalazi se pretjerana egocentričnost, koja se brzo osjeti u odnosu s pacijenticama. Potajice čeznu za pažnjom i iznuđuju je zaobilaznim putem bolesti. Tko odbija jesti odjednom u rukama drži neslučenu moč nad ljudima, koji u očajničkom strahu vjeruju da čovjeka moraju tjerati na jelo i preživljavanje. Tim trikom već i mala djeca svoje obitelji sigurno drže u šaci. Anoreksičarki se ne može pomoći prisilnim hranjenjem, nego u najbolje slučaju tako da joj se pomogne da bude iskrena prema sebi samoj.
Pacijentica mora naučiti u sebi otkrivati i prihvaćati pohlepu, silnu glad za ljubavlju i seksom, egocentričnost i ženstvenost sa svim nagonima i dražesnošću. Mora shvatiti da se zemaljska područja ne mogu nadrasti ni pobijanjem ni potiskivanjem, već samo tako da ih se integrira, proživljava i time transmutira. Ne tendiraju samo anoreksičari tome da zahtjevnom filozofijom potisnu zahtjeve vlastite tjelesnosti koji izazivaju strah, ne bi li vodili čist i produhovljen život.
Po knjizi Rudiger Dahlke - Bolest kao put
*Ključne riječi: anoreksija, poremečaj hranjenja, bolest kao put, psihosomatika, gestalt psihoterapija, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb
*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor
