Imposter sindrom — tiha unutarnja priča o tome da nismo dovoljno

 

Imposter sindrom. Postoji posebna vrsta unutarnje sumnje, dovoljno tiha da dugo može ostati neprimijećena, ali dovoljno uporna da svaki uspjeh oboji sjenom nesigurnosti. To je osjećaj da smo se negdje provukli, da nismo zaista zaslužili mjesto na kojem se nalazimo, da nas ljudi cijene zbog pogrešne slike, a ne zbog stvarne osobnosti. Neki ga opisuju kao strah da će “netko jednog dana otkriti istinu”, iako nikada ne mogu potpuno formulirati što bi ta “istina” zapravo bila. Imposter sindrom nije jednostavan strah. On je unutarnja konstrukcija nastala mnogo prije prvog posla, diplome ili priznanja; on se hrani neizgovorenim sjećanjima, tišinom iz djetinjstva, usvojenim uvjerenjima i tjelesnom napetošću koja se aktivira svaki put kada smo izloženi, vidljivi ili pohvaljeni.

 

Ljudi pogođeni ovim fenomenom obično su isti oni koje okolina vidi kao kompetentne, sposobne, vrijedne. Paradoks je gotovo bolan: što više uspjeha osoba ostvari, to više raste jaz između onoga kako ju drugi vide i onoga što ona osjeća iznutra. Što je ljestvica viša, to je strah dublji. I premda se često misli da imposter sindrom pogađa samo visoko postignute osobe, stvarnost je mnogo složenija. On nije o uspjehu; on je o samopercepciji. On ne nastaje kada osoba napreduje, nego kada nesigurnost iz djetinjstva dobije novu pozornicu na kojoj se može izraziti.

 

Rijetko se govori o tome koliko je ovaj fenomen tjelesan. Mnogi koji se osjećaju kao “varalice” nose u sebi nejasnu, ali konstantnu fizičku napetost — stezanje u prsima kada treba preuzeti odgovornost, pritisak u grlu kada treba progovoriti pred drugima, drhtaj u rukama prije prezentacije, laganu vrtoglavicu kada prime pohvalu. Kao da se tijelo pokušava povući iz vlastitog života, kao da želi ostati neprimjetno. Taj osjećaj nije slučajan. Često dolazi iz ranog iskustva u kojem dijete nije moglo biti viđeno, ili je bilo viđeno samo u određenim ulogama: kao “dobro dijete”, kao “poslušno”, kao “najbolje”, kao “ono koje ne pravi probleme”. Kada se takav obrazac ponese u odraslu dob, svaki izlazak iz tih uloga postaje izvor straha. Tijelo reagira jer je naučilo da vidljivost nosi rizik.

 

U terapijskom prostoru imposter sindrom se rijetko pokazuje kroz riječi, jer riječi obično dolaze dobro uvježbane i racionalne. Pokazuje se kroz način na koji osoba sjedi — često ukočeno, kao da se izvinjava prostoru. Pokazuje se kroz duboke uzdahe koji izlete bez kontrole, kroz napetost u ramenima, kroz pogled koji se lako spusti prema podu, kroz potrebu da se opravdava čak i kada nije prozvana. Pokazuje se u načinu na koji osoba opisuje svoje uspjehe — tiho, oprezno, kao da bi preglasna radost mogla izazvati kaznu.

 

Ono što često ostavlja najdublji trag nisu porazi nego pohvale. Mnogi ljudi pogođeni imposter sindromom ne znaju što učiniti kada ih netko vidi u pozitivnom svjetlu. Pohvala za njih ne donosi radost nego nelagodu, jer dolazi u sukob s unutarnjom slikom o sebi. Ta nelagoda nije racionalna; ona je tjelesna. Kao da se na koži pojavi napetost, kao da se u trbuhu javi težina, kao da se srce povuče korak unazad. Tijelo reagira na mogućnost izlaganja — jer izlaganje je, za ljude s ovakvom poviješću, nekada značilo opasnost, kritiku, posramljivanje ili ignoriranje.

 

Imposter sindrom se ne može razumjeti samo kroz misli. On je zapravo emocionalno nasljeđe, mjesto u psihi gdje se osjetljivost susreće s poviješću. U njemu se često skriva dijete koje nije dobilo dovoljno potvrde, ili je dobivalo potvrdu samo uz uvjet, ili je bilo previše idealizirano pa nikada nije naučilo kako izgleda biti dovoljno dobro bez izvođenja. U tom smislu imposter sindrom je zapravo strah od viđenosti — ne strah da ćemo biti razotkriveni, nego da ćemo biti istinski primijećeni, sa svim našim granicama, nesigurnostima i ljudskošću.

Alkoholizam – koje “igre” igraju alkoholičari?

Kada se istraži dovoljno duboko, postaje jasno da imposter sindrom nije pitanje logike. Ne nestaje činjenicama, diplomama, rezultatima. On se topi tek kada osoba počne osjećati sebe drugačije. Kada se poveže sa svojim tijelom na način koji je mekši i topliji. Kada počne primjećivati gdje točno u sebi nosi pritisak svaki put kada se osjeća “nedovoljno”. Kada počne usporavati onda kada bi najradije pobjegla u ubrzanje. Kada otkrije da neugoda koju osjeća pred uspjehom nije znak da je varalica, nego trag stare emocionalne konstrukcije koja se sada aktivira u odraslom životu.

 

Tek tada počinje unutarnja promjena: ne kroz uvjeravanje, nego kroz kontakt. Ne kroz strategije, nego kroz prisutnost. Ne kroz borbu s mislima, nego kroz otvaranje prostora tijelu da se polako vrati u svoju cjelovitost. Tijelo ne vjeruje riječima; ono vjeruje iskustvu. Tek kada osoba počne osjećati da nije sama sa sobom, da može nositi vlastite emocije bez srama, da može biti viđena bez opasnosti, da može pogriješiti bez katastrofe — tada se imposter sindrom počinje raspadati.

 

U tom smislu, suočavanje s imposter sindromom nije put prema tome da postanemo sigurniji u sebe. To je put prema tome da postanemo bliži sebi. Jer kada se ukloni potreba da se skrivamo, kada prestane borba s vlastitom vrijednošću, kada tijelo nauči da vidljivost nije prijetnja nego mogućnost, tada nestaje onaj unutarnji šapat koji nas naziva lažnima. Umjesto njega javi se nešto tiho, ali snažno: osjećaj da smo tu s punim pravom. Da nismo slučajnost. Da nismo greška. Da smo dovoljno — i da smo to bili mnogo prije nego što smo išta postigli.

Stilovi privrženosti

Pitanje kako si možemo pomoći u iskustvu impostera nikada ne počinje tehnikom. Počinje odnosom prema sebi. Imposter sindrom je, na najdubljoj razini, unutarnji odnos obilježen nepovjerenjem: dio nas koji stalno pomiče letvicu više od ljudskog, dio koji nikada ne staje dovoljno dugo da uopće osjeti vlastiti uspjeh, dio koji reagira na svaki zahtjev kao da život traži dokaz naše vrijednosti. Da bismo se počeli oslobađati tog obrasca, potrebno je najprije naučiti stati, makar na trenutak, i osjetiti tlo pod sobom. Ne kao metaforu — nego doslovno, kao prvi trenutak u kojem prestajemo bježati od sebe.

 

Pomoć ne počinje uvjeravanjem da smo kompetentni. Počinje priznavanjem da se osjećamo nesigurno. To je često najteže. Imposter živi upravo u pukotinama gdje nema dovoljno prostora za ranjivost. Kada čovjek sebi dopusti reći: “Bojim se da nisam dovoljno”, događa se nešto neočekivano — strah se više ne širi nego sužava. Riječima ne uklanjamo sumnju, nego joj dajemo oblik. A ono što ima oblik više nije amorfna prijetnja, nego dio nas koji možemo osjetiti, razumjeti i držati.

 

Tijelo igra ključnu ulogu u tome kako si pomažemo. Imposter sindrom se često javlja u trenucima vidljivosti: kada držimo prezentaciju, kada preuzimamo novi zadatak, kada nas netko pohvali. Tad tijelo reagira starim, automatiziranim obrascima. Ako uspijemo ostati u kontaktu s tim fizičkim signalima — s napetošću u trbuhu, sa zategnutim ramenima, s dahom koji bježi iz prsnog koša — počinjemo graditi novi odnos sa sobom. Ne pokušavamo ukloniti tjelesnu reakciju, nego je pratiti. U tom praćenju leži transformacija: tijelo prestaje biti neprijatelj i postaje putokaz.

 

Pomoć dolazi i kroz dozvolu da budemo ljudi, a ne projekcije vlastitih standarda. Velik dio patnje dolazi iz uvjerenja da moramo biti savršeni — da svaka greška nešto otkriva. Ali greške ne otkrivaju našu nedostatnost. One otkrivaju našu prirodnost. Kada si dopustimo pogriješiti bez unutarnjeg linča, učimo ono što nismo naučili kao djeca: da ne moramo biti idealni da bismo bili voljeni, prihvaćeni ili sigurni.

 

Pomoć dolazi i kroz odnos s drugima. Ne kroz prikupljanje pohvala koje ionako ne možemo primiti, nego kroz stvarni kontakt — onaj u kojem se usudimo reći kako se osjećamo, u kojem dopustimo da nas drugi vide bez maske neprobojne kompetencije. U tim trenucima događa se korektivno iskustvo: shvaćamo da nas ljudi vide jasnije i mekše nego što sami vidimo sebe. Da naša vrijednost nije krhka. Da ne moramo kontrolirati tuđu percepciju da bismo bili sigurni.

 

Najdublja promjena događa se kada prestanemo tražiti potvrdu izvana i počnemo graditi povjerenje iznutra. To ne znači izmišljati pozitivne misli, nego stvarati kapacitet da ostanemo uz sebe čak i kada se pojavi sumnja. U početku je to teško. Imposter se vraća, često glasnije nego prije. Ali svaki put kada ostanemo prisutni, kada dišemo kroz nelagodu, kada se ne povlačimo iz situacija koje nas plaše, već samo malo sporije koračamo kroz njih — gradimo unutarnju čvrstoću koja ne ovisi o uvjerenju da smo najbolji, nego o činjenici da smo autentični.

 

I na kraju, pomoć dolazi kada počnemo razlikovati glas straha od glasa intuicije. Imposter govori jezikom hitnosti, kritike i usporedbe. Intuicija govori tiše, stabilnije, kao osjećaj da smo na pravom mjestu čak i kad se bojimo. Kada naučimo osluškivati tu razliku, prestajemo živjeti kao da smo stalno na ispitu — i počinjemo živjeti kao da smo na svom putu.

 

U tom smislu, oslobađanje od imposter sindroma nije proces u kojem postajemo sigurniji, nego proces u kojem postajemo stvarniji. Umjesto borbe s osjećajem nedostatnosti, razvijamo sposobnost da budemo prisutni u vlastitoj ranjivosti. A kada se to dogodi, osjećaj “ja sam lažnjak” više nema gdje živjeti. Ostaje samo čovjek — nedovršen, nesavršen, ali autentičan — i to je jedino što je ikada bilo dovoljno.

 

Somatic Experiencing za smanjenje anksioznosti

 

Ključne riječi: imposter sindrom, sindrom lažnjaka, psihoterapija, psihoterapeut zagreb, trauma, Psihoterapeut Zagreb, Terapija anksioznosti Zagreb, Terapija depresije Zagreb, Somatic experiencing terapija Zagreb, Najbolji psihoterapeut Zagreb, Psihoterapija Zagreb, terapija zagreb dubrava, psihoterapeut zagreb dubrava, Napadaji panike terapija, NARM terapija Zagreb, Somatska terapija za traumu Zagreb, Pristupačna psihoterapija Zagreb, Somatska terapija online, Gestalt psihoterapeut Zagreb

*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor