PTSP i kronična anksioznost: Preoblikovanje živčanog sustava
Posttraumatski stresni poremećaj i kronična anksioznost često se shvaćaju kao stanja mentalnog zdravlja obilježena uznemirujućim simptomima koje je potrebno upravljati ili ukloniti. Međutim, kada te uvjete promatramo kroz prizmu funkcioniranja i prilagodbe živčanog sustava, pojavljuje se radikalno drugačija slika – ona koja otkriva te reakcije kao inteligentne prilagodbe preplavljujućim okolnostima koje su zapele u zastarjelim obrascima zaštite. Ovo preoblikovanje mijenja naš pristup s potiskivanja simptoma na obnovu živčanog sustava, otvarajući mogućnosti za iscjeljenje koje poštuje mudrost naših zaštitnih reakcija, istovremeno im pomažući da se ažuriraju u skladu s današnjim stvarnošću.
Razumijevanje PTSP-a i kronične anksioznosti kao stanja živčanog sustava, a ne mentalnih poremećaja, temeljno mijenja način na koji konceptualiziramo i probleme i rješenja. Umjesto da flashbackove, hipervigilanciju, napadaje panike i izbjegavanje promatramo kao patološke simptome, možemo prepoznati
kao stalne pokušaje živčanog sustava da nas zaštiti od percipiranih prijetnji—pokušaje koji su imali savršen smisao u izvorno prijetećim okolnostima, ali su postali problematični kada traju u sigurnim okruženjima.
Adaptivni odgovori živčanog sustava
Ljudski živčani sustav posjeduje izvanrednu sofisticiranost u sposobnosti otkrivanja, procjenjivanja i reagiranja na potencijalne prijetnje u okolišu. Ti su odgovori, razvijeni tijekom milijuna godina, osmišljeni da nas održe na životu u opasnim situacijama kroz brzu mobilizaciju reakcija borbe ili bijega, imobilizaciju putem reakcija zaleđivanja ili disocijativnih reakcija kada druge opcije nisu dostupne.
Kod osoba s PTSP-om i kroničnom anksioznošću ovi su zaštitni odgovori postali hiperaktivni i trajni, stvarajući stanje u kojem se živčani sustav i dalje odaziva kao da je izvorna prijetnja još uvijek prisutna. Sustav koji im je jednom spasio život otkrivanjem i reagiranjem na stvarnu opasnost sada stvara patnju otkrivajući prijetnje koje možda više ne postoje ili reagirajući na manje stresore kao da su životno ugrožavajuće hitne situacije.
Uzmimo za primjer Jamesa, ratnog veterana čiji je živčani sustav tijekom vojne misije naučio otkrivati suptilne znakove improviziranih eksplozivnih naprava. To hipervigilantno skeniranje dobro mu je služilo u zoni rata, održavajući ga živim u zaista opasnim okolnostima. Međutim, vrativši se u civilni život, njegov živčani sustav nastavlja s intenzivnim otkrivanjem prijetnji, tumačeći povratne udare automobila kao pucnje, skenirajući gomile u potrazi za potencijalnim napadačima i održavajući stalno stanje pripravnosti za opasnost koja više ne postoji.
Učvršćeni obrasci reakcija
PTSP i kronična anksioznost često uključuju ono što bi se moglo nazvati “zaglavljenim obrascima reakcija” – reakcijama živčanog sustava koje su u prošlim okolnostima bile prikladne i prilagodljive, ali su postale krute i automatske, aktivirane podražajima koji samo nejasno podsjećaju na izvornu prijetnju. Ti obrasci djeluju ispod razine svjesnosti, pokrećući trenutačne reakcije prije nego što racionalni um može procijeniti postoji li stvarna opasnost.
Ovi zaglavljeni obrasci mogu uključivati hipervigilanciju koja se nikada ne isključuje, reflekse iznenađenja koje pokreću minimalni podražaji, mišićnu napetost koja se nikada u potpunosti ne opušta, obrasce disanja koji ostaju plitki i oprezni ili disocijativne reakcije koje se aktiviraju kad god se razina stresa poveća. Nervni sustav, nakon što je naučio da su stalna budnost i trenutačni odgovor bili nužni za preživljavanje, nastavlja te obrasce čak i kad je sigurnost ponovno uspostavljena.
Uporanost ovih obrazaca stvara paradoks u kojem same reakcije koje su nekada štitile osobu sada stvaraju patnju i ograničenja. Prekomjerna budnost koja je pomogla u otkrivanju stvarnih prijetnji sada stvara iscrpljenost i tjeskobu. Emocionalna otupjelost koja je pomogla preživjeti traumu sada sprječava povezivanje i radost. Mišićna napetost koja je pripremala za djelovanje sada stvara kroničnu bol i umor.
Prozor tolerancije
Jedan od najkorisnijih koncepata za razumijevanje PTSP-a i kronične anksioznosti iz perspektive živčanog sustava je “prozor tolerancije” – zona optimalne budnosti u kojoj osoba može jasno razmišljati, osjećati svoje emocije bez da bude preplavljena i učinkovito odgovarati na izazove. Trauma i kronični stres mogu značajno suziti taj prozor, otežavajući održavanje regulacije čak i pred manjim stresorima.
Ključne riječi: kronična anksioznost, psihoterapija, psihoterapeut zagreb, Psihoterapeut Zagreb, Terapija anksioznosti Zagreb, Terapija depresije Zagreb, Somatic experiencing terapija Zagreb, Najbolji psihoterapeut Zagreb, Psihoterapija Zagreb, terapija zagreb dubrava, psihoterapeut zagreb dubrava, Napadaji panike terapija, NARM terapija Zagreb, Somatska terapija za traumu Zagreb, Pristupačna psihoterapija Zagreb, Somatska terapija online, Gestalt psihoterapeut Zagreb, kronična anksioznost
Kontakt: Dogovori termin
Za firme: Kreativni Direktor
