Psihosomatika vol. 3 – Tanko i debelo crijevo – što nam tijelo javlja?
U tankom crijevu događa se probava hrane njezinim cijepanjem na pojedine sastavne dijelove (analiza) i asimilacijom. Zamjetna je vanjska sličnost između tankog crijeva i mozga. Oboje imaju sličnu zadaću i funkciju: mozak probavlja dojmove na ne-tvarnoj razini, tanko crijevo probavlja tvarne dojmove. Tegobe na području tankog crijeva trebale bi nabaciti pitanje ne analizira li se previse, jer ono śto je karakteristično za funkciju tankog crijeva jest analiza, cijepanje, odlażenje u detalj. Ljudi s oboljenjima tankog crijeva obično u prevelikoj mjeri naginju analizi i kritici i prigovaraju svemu. Tanko crijevo dobar je indikator i za egzistencijalne strahove. U tankom crijevu hrana se iskorištava. lza prejakog naglaśavanja iskorištavanja stoji, međutim, uvijek egzistencijalni strah da se iż hrane neće izraditi dovoljno i da će se umrijeti od gladi. Bitno rjeđe problemi s tankim crijevom mogu upozoravati na suprotno: premalo sposobnosti za kritiku. To je slučaj kod takozvanih masnih stolica ili nedostatnosti guśteraće.
Jedan od najčešćih simptoma koji spadaju u područje tankog crijeva jest proljev. U narodu se kaže: Netko ima sraćku, ali i: Taj od straha sere u gaće. Imati sraćku znači bojati se. Proljev nas upućuje na problematiku straha. Kad se čovjek boji, ne uzima si vise vremena da se analitički bavi dojmovima. Svi dojmovi propadaju neprobavljeni. Ništa viśe ne ostaje visjeti. Čovjek se povlači na tiho i usamljeno mjesto, gdje może pustiti stvari da idu svojim tokom. Pritom gubi mnogo tekućine, tekućine kao simbola fleksibilnosti, koja bi bila neophodna da se proširi zastraśujuća (tijesna) granica ega i time prevlada strah. I ranije smo govorili o tome da je strah uvijek povezan s tjeskobom i zadrżavanjem. Terapija straha uvijek kaže: pusti i proširi, postani fleksibilan i pusti neka se dogodi!
Time simbolički dobiva onu fleksibilnost koja mu je potrebna da proširi svoje granice, u kojima dożivljava strah. Proljev, bio on kroničan ili akutan, uvijek nas poučava da se bojimo i želimo prejako zadrżati neśto, dok zapravo trebamo otpustiti i prostiti da teće. U debelom crijevu probava je već okončana. Ovdje se iz neprobavljivog ostatka hrane samo još izdvaja voda. Najčeśći poremećaj na tom području jest zatvor. Od Freuda psihoanaliza stolicu tumači kao akt davanja i poklanjanja. Zatvor je izraz nepostojanja żelje za davanjem, żelje za zadrżavanjem i tako uvijek dodiruje problemski krug škrtosti. Zatvor je u naše doba jako prośiren simptom, od kojeg pati puno ljudi.
On jasno pokazuje prejako zadržavanje materijalnog i nesposobnost da se otpusti na materijalnom području. Debelom crijevu pripada, međutim, joś jedno vażno simboličko značenje. Kao što tanko crijevo odgovara svjesnom, analitičkom mišljenju, debelo odgovara nesvjesnom, doslovce »podzemnom svijetu«. Nesvjesno je mitolośki gledano carstvo smrti. Debelo crijevo također je carstvo smrti, jer u njemu se nalaze tvari koje se ne mogu pretvoriti u život, ono je mjesto gdje može nastupiti vrenje. Vrenje je također i proces truljenja i umiranja. Ako debelo crijevo simbolizira nesvjesnu stranu tijela, izmet odgovara sadržajima nesvjesnog. Ali time jasno prepoznajemo ovo značenje zatvora: to je strah od puštanja nesvjesnih sadržaja na svjetlo dana. Ujedno, to je i pokuśaj da se nesvjesni, potisnuti sadržaji zadrže.
Gomilaju se duševni dojmovi i čovjek ne uspijeva ponovno steči distancu prema njima. Pacijent sa zatvorom doslovce ne može ništa ostaviti iza sobe. lz tog razloga za psihoterapiju je od velike vrijednosti ako se prvo tjelesno riješi postojeći zatvor, ne bi li se analogno na svjetlo dana iznjedrili i nesvjesni sadržaji. Zatvor nam pokazuje da imamo teškoće s davanjem i puštanjem te da želimo zadržati i na svjetlo dana ne pustiti kako materijalne stvari tako i nesvjesne sadržaje. Colitis ulcerosa naziva se akutna tonificirajuća upala debelog crijeva, koju prate tjelesni bolovi i krvavo-sluzav proljev. I ovdje narod dokazuje svoja duboka psihosomatska znanja: svi mi znamo onog koji sluzavo sere (a postoji i pojam sluzavca).
Onaj koji sere sluzavo uvlači se drugome straga, ne bi li mu se umilio — ali zato mora žrtvovati svoju osobnost, mora odustati od vlastitog, osobnog żivota, ne bi li zato mogao živjeti život nekog drugog (uvučemo li se nekome straga, živjet ćemo s njime tamo u simbiotičkom jedinstvu). Krv i sluz su životne tvari, prastari simboli života. (Mitovi nekih primitivnih naroda kazuju kako se sav život razvio iz sluzi.)
Krv i sluz gubi onaj koji se boji ostvariti vlastiti život i osobnost. Vlastiti żivot, međutim, zahtijeva izgradnju vlastite pozicije spram drugog, što, doduše, donosi sa sobom određenu usamljenost (gubitak simbioze). Pacijent koji boluje od kolitisa boji se toga. Iz straha će iznojiti krv i vodu, preko crijeva. Preko crijeva (nesvjesno) žrtvovat če simbole vlastitog života: krv i sluz. Pomaže mu samo spoznaja da svaki čovjek svoj život sam mora živjeti odgovorno – inače će ga izgubiti.
Po knjizi Rudiger Dahlke - Bolest kao put
*Ključne riječi: tanko i debelo crijevo, Bolesti probavnog trakta, Probavni trakt, bolest kao put, psihosomatika, gestalt psihoterapija, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb
*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor
