Pretilost kao posljedica traume
Pretilost kao posljedica traume je nešto o čemu se ne priča mnogo. Pretilost, o kojoj se često govori u smislu fizičkog zdravlja, duboko je isprepletena s psihološkim čimbenicima koji je mogu transformirati u oblik traume. Osim vidljivih posljedica prekomjerne težine, pretilost može funkcionirati kao zaštitni mehanizam, štiteći pojedince od emocionalne boli, ranjivosti i složenosti međuljudskih odnosa. Gledano kroz ovu prizmu, pretilost nije samo zdravstveno stanje, već manifestacija dubljih psihičkih rana koje zahtijevaju priznanje i razumijevanje.
Za neke tijelo postaje platno na kojem se trauma može izraziti. Pretilost se, u ovom kontekstu, može shvatiti kao odgovor na emocionalne rane, gdje se tijelo koristi za stvaranje barijere između sebe i vanjskog svijeta. Ova barijera ima višestruku svrhu: može zaštititi pojedinca od neželjene pažnje, zaštititi ga od potencijalne boli veze i pružiti osjećaj kontrole u inače nekontroliranom emocionalnom krajoliku.
Za pojedince koji su doživjeli relacijske traume, osobito u godinama formiranja, ideja o intimnosti može biti puna straha i tjeskobe. Odnosi zahtijevaju ranjivost, otvorenost i rizik od povrijeđivanja. Nekome tko je u prošlosti bio duboko povrijeđen, ovi aspekti ljudske povezanosti mogu se činiti previše opasnima da bi se njima moglo upravljati. Ovdje pretilost može postati podsvjesna strategija za izbjegavanje ove opasnosti. Stvaranjem fizičkog oblika koji se smatra manje poželjnim ili manje vjerojatnim da će pozvati na bliskost, pojedinac se štiti od potencijalnog odbijanja, izdaje ili štete koja bi mogla doći s intimnošću. Težina postaje doslovni i figurativni štit, izolirajući ih od emocionalnih rizika zbližavanja s drugima.
Štoviše, društvena stigma oko pretilosti može ojačati ovaj zaštitni mehanizam. U mnogim kulturama, pojedinci s većim tijelom često su marginalizirani, osuđivani ili odbačeni. Iako je ova stigmatizacija štetna, paradoksalno može poslužiti kao zaštitna mjera za nekoga tko se boji veze sa svijetom. Osuđivanje i isključivanje koje dolazi s pretilošću može stvoriti osjećaj sigurnosti u izolaciji—potvrđujući uvjerenje pojedinca da je svijet opasno mjesto i jačajući njihovu potrebu da ostanu udaljeni i neviđeni.
U tom smislu, pretilost nije samo tjelesno nego i psihičko stanje. To je način kontroliranja interakcija, način diktiranja uvjeta angažmana s drugima. Uteg može reći: “Klonite se” ili “Nisam dostupan za vezu”, a da osoba ne mora verbalizirati te strahove. Može stvoriti osjećaj moći pred prošlim iskustvima u kojima se pojedinac osjećao nemoćno.
Ova uporaba pretilosti kao zaštitnog mehanizma također se može povezati s konceptom samosabotaže. Izbjegavanjem odnosa, prilika i potpunog uključivanja u život, pojedinci se možda nesvjesno štite od mogućnosti neuspjeha ili daljnje traume. Težina može biti način da se osigura da se nikada ne moraju suočiti s tim strahovima, da više nikada ne moraju riskirati da budu povrijeđeni. To je način boravka u sigurnom, kontroliranom prostoru, čak i ako je taj prostor u konačnici ograničavajući i štetan na druge načine.
Međutim, ova zaštitna strategija dolazi sa značajnim troškovima. Iako može zaštititi pojedinca od uočenih opasnosti, također ga izolira od radosti povezanosti, ispunjenja dubokih odnosa i bogatstva potpuno angažiranog života. Štit koji je pretilost može postati zatvor, hvatajući pojedinca u krug usamljenosti, samokritičnosti i daljnje emocionalne boli. Sama stvar koja ih treba zaštititi može na kraju uzrokovati više štete, produžavajući traumu od koje se trebala zaštititi.
Razumijevanje pretilosti kao odgovora na traumu zahtijeva suosjećanje i promjenu u načinu na koji pristupamo težini i zdravlju. Poziva na prepoznavanje da tijelo, u svim svojim oblicima, priča priču – priču o boli, strahu, zaštiti i preživljavanju. Stoga se rješavanje pretilosti ne može ograničiti samo na prehranu i tjelovježbu. To zahtijeva dublje istraživanje emocionalnih i psiholoških krajolika koji pokreću ovakva ponašanja. Ozdravljenje od pretilosti, u ovom kontekstu, znači ozdravljenje od traume koja je u pozadini. Uključuje stvaranje prostora u kojem se pojedinac može osjećati dovoljno sigurnim da popusti, riskira ranjivost i uključi se u svijet na zdrav i ispunjavajući način.
Zaključno, pretilost kao oblik psihološke traume odražava složenu međuigru između tijela i uma. To je odgovor na duboko ukorijenjene strahove, zaštitna mjera protiv emocionalne boli i način snalaženja u svijetu koji se čini nesigurnim. Prepoznavanje ove veze ključno je za rješavanje temeljnih uzroka pretilosti i pružanje potpore pojedincima na njihovom putu do iscjeljenja i cjelovitosti.
*Ključne riječi: Pretilost kao posljedica traume, debljina, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb, geštalt terapija
*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor
