Pretilost kao posljedica traume
Pretilost kao psihološki odgovor na traumatska iskustva
Pretilost kao posljedica traume je nešto o čemu se ne priča mnogo. Pretilost, o kojoj se često govori u smislu fizičkog zdravlja, duboko je isprepletena s psihološkim čimbenicima koji je mogu transformirati u oblik traume. Osim vidljivih posljedica prekomjerne težine, pretilost može funkcionirati kao zaštitni mehanizam, štiteći pojedince od emocionalne boli, ranjivosti i složenosti međuljudskih odnosa. Gledano kroz ovu prizmu, pretilost nije samo zdravstveno stanje, već manifestacija dubljih psihičkih rana koje zahtijevaju priznanje i razumijevanje.
Za neke tijelo postaje platno na kojem se trauma može izraziti. Pretilost se, u ovom kontekstu, može shvatiti kao odgovor na emocionalne rane, gdje se tijelo koristi za stvaranje barijere između sebe i vanjskog svijeta. Ova barijera ima višestruku svrhu: može zaštititi pojedinca od neželjene pažnje, zaštititi ga od potencijalne boli veze i pružiti osjećaj kontrole u inače nekontroliranom emocionalnom krajoliku.
Izbjegavanje intimnosti kroz tjelesnu barijeru
Za pojedince koji su doživjeli relacijske traume, osobito u godinama formiranja, ideja o intimnosti može biti puna straha i tjeskobe. Odnosi zahtijevaju ranjivost, otvorenost i rizik od povrijeđivanja. Nekome tko je u prošlosti bio duboko povrijeđen, ovi aspekti ljudske povezanosti mogu se činiti previše opasnima da bi se njima moglo upravljati. Ovdje pretilost može postati podsvjesna strategija za izbjegavanje ove opasnosti. Stvaranjem fizičkog oblika koji se smatra manje poželjnim ili manje vjerojatnim da će pozvati na bliskost, pojedinac se štiti od potencijalnog odbijanja, izdaje ili štete koja bi mogla doći s intimnošću. Težina postaje doslovni i figurativni štit, izolirajući ih od emocionalnih rizika zbližavanja s drugima.
Štoviše, društvena stigma oko pretilosti može ojačati ovaj zaštitni mehanizam. U mnogim kulturama, pojedinci s većim tijelom često su marginalizirani, osuđivani ili odbačeni. Iako je ova stigmatizacija štetna, paradoksalno može poslužiti kao zaštitna mjera za nekoga tko se boji veze sa svijetom. Osuđivanje i isključivanje koje dolazi s pretilošću može stvoriti osjećaj sigurnosti u izolaciji—potvrđujući uvjerenje pojedinca da je svijet opasno mjesto i jačajući njihovu potrebu da ostanu udaljeni i neviđeni.
Tjelesne manifestacije emocionalne potisnutosti
Potiskivanje tuge nije samo psihološki fenomen – ono ima duboke tjelesne posljedice. Tijelo pamti ono što um pokušava zaboraviti. Kada se emocije ne obrađuju prirodno, one se mogu manifestirati kroz kronične napetosti u mišićima, posebno u području vrata, ramena i čeljusti. Ljudi s potisnutom tugom često pate od glavobolja, problema s probavom, kroničnog umora ili nesanice.
Dah postaje plići kada potiskujemo emocije, jer duboko disanje prirodno omogućuje emocionalnu slobodu. Srce nosi posebno veliki teret – potiskivanje emocija može dovesti do osjećaja stiska u prsima, palpitacija ili općenito osjećaja “teške srca”. Ove tjelesne manifestacije nisu tek metafore; one su stvarni fizički odraz emocionalne blocked energije koja traži izlaz.
Ciklička priroda depresivnog potiskivanja
Depresija nastala iz potisnute tuge često ima cikličku prirodu. Što više potiskujemo, to postajemo emocionalno otupjeli, što nas dodatno udaljava od mogućnosti obrade prvobitne tuge. Ovaj ciklus se može protezati godinama ili čak desetljećima. Osoba može funkcionirati na površini, obavljati svakodnevne obaveze, ali unutar sebe nositi rastući teret nepoznatih i neobrađenih emocija.
Ironično, što se više trudimo ne osjećati bol, to ona postaje moćnija. Emocije nisu nešto što možemo trajno potisnuti – one traže svoj izraz kroz različite kanale. Kada im onemogućimo prirodni izraz, one pronalaze alternativne putove kroz anksioznost, depresiju, ovisnosti ili destruktivno ponašanje.
Stid kao pokretač potiskivanja
Jedan od najmoćnijih čimbenika u potiskivanju tuge je stid. Mnogi ljudi osjećaju stid zbog svoje tuge, vjerujući da je ona znak slabosti ili neadekvatnosti. Ovaj stid može doći iz djetinjstva, gdje su možda naučili da njihove emocije “previše su” za druge ili da je potrebno “biti jak” i skrivati svoju bol.
Stid oko osjećanja tuge čini je još težom za nošenje. Kada se stidimo svoje tuge, mi je ne samo potiskujemo, već i osuđujemo sebe zbog njena postojanja. Ovaj dodatni sloj samokritike čini proces oporavka još kompleksnijim, jer se moramo boriti ne samo s originalnom tugom, već i s našim stavovima prema toj tuzi.
Trauma as a presenting symptom in the onset of various illnesses
Multigeneracijski uzorci
Potiskivanje emocija često se prenosi kroz generacije. Djeca uče od svojih roditelja kako postupati s emocijama, ne samo kroz riječi, već prvenstveno kroz promatranje. Kada roditelji ne pokazuju zdrav način obrade tuge, djeca mogu internalizirati poruku da je tuga nepoželjna ili opasna.
Ovi naučeni uzorci mogu postati duboko ukorijenjena vjerovanja o tome kakvi trebamo biti da budemo voljeni i prihvaćeni. Dijete koje odraste u obitelji gdje se tuga potiskuje može razviti uvjerenje da mora biti snažno i pozitivno da bude vrijedno ljubavi, što postavlja temelje za buduće potiskivanje vlastitih emocija.
Različiti oblici depresivnih manifestacija
Depresija nastala iz potisnute tuge ne uvijek se manifestira kao klasična “tužna” depresija. Može se pojaviti kao:
Funkcionalna depresija – osoba održava svakodnevne rutine i obaveze, ali unutar sebe osjeća prazninu i odsutnost životne energije. Ova vrsta depresije često ostaje neprepoznata jer osoba naizgled funkcionira normalno.
Razdražljiva depresija – gdje se potiskivanje manifestira kroz konstantnu razdražljivost, nestrpljivost i sklonost prepirkama. Ljutnja postaje jedina dostupna emocija jer je ostalo potisnuto.
Apatična depresija – karakterizirana gubitkom interesa za životne aktivnosti, osjećajem da “ništa nema smisla” i emocionalom otupjelošću. Ovo je često rezultat dugotrajnog potiskivanja gdje je sustav emocionalnog odgovora postao potpuno blokiran.
Put prema ozdravljenju
Oporavak zahtijeva hrabrost da se suočimo s potisnutom tugom. Ovaj proces ne može se ubrzati ili zaobići – tuga mora biti osjećena da bi bila obrađena. To znači dopustiti sebi da osjećamo bol koju smo dugo izbjegavali, što može biti posebno zastrašujuće za one koji su se navikli na emocionalno otupljivanje.
Ključ je u tome da razumijemo da tuga nije neprijatelj. Ona je prirodna reakcija na bol i gubitak, i njeno izražavanje nije znak slabosti već hrabrosti. Dopuštanje sebi da tugujemo znači prihvaćanje vlastite ranjivosti i prepoznavanje vlastitih potreba za obradbom i ozdravljenjem.
Proces ozdravljenja često uključuje i razumijevanje porijekla naših obrazaca potiskivanja. Prepoznavanje kako i kada smo naučili skrivati svoju tugu može nam pomoći da svjesnije biramo naše nove odgovore na emocije. Ponekad je potrebna pomoć stručnjaka – terapeuta ili savjetnika – koji može pružiti siguran prostor za istraživanje i obradu dugo potisnutih osjećaja.
Zaključak
Depresija koja nastaje iz potisnute tuge ukazuje na to da naš emocionalni sustav pokušava privući našu pažnju na nešto što zahtijeva obradu. Umjesto da depresiju promatramo samo kao problem koji treba riješiti, možemo je vidjeti kao poruku – signal da postoji dublja bol koja traži naše priznanje i njegu. Ovaj perspektiva ne umanjuje ozbiljnost depresije, već nam omogućuje dublji pristup ozdravljenju koji adresira korijene, a ne samo simptome.
Ključne riječi: Pretilost kao posljedica traume, debljina, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb, geštalt terapija, Psihoterapeut Zagreb, Terapija anksioznosti Zagreb, Terapija depresije Zagreb, Somatic experiencing terapija Zagreb, Najbolji psihoterapeut Zagreb, Psihoterapija Zagreb, terapija zagreb dubrava, psihoterapeut zagreb dubrava, Napadaji panike terapija, NARM terapija Zagreb, Somatska terapija za traumu Zagreb, Pristupačna psihoterapija Zagreb, Somatska terapija online, Gestalt psihoterapeut Zagreb
*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor
