Napadaj panike – kako se nositi
Postoje iskustva koja čovjek ne zaboravlja, bez obzira na to koliko vremena prođe. Ne zaboravlja onaj trenutak kada mu se srce zaleti kao da želi pobjeći iz tijela, kada mu se dlanovi ovlaže, kada mu se rubovi svijeta suze, kada se svaki dah čini prekratkim i kada misao — inače poslušna i racionalna — najednom postane stranac, nepouzdani i nestabilni pratitelj. Napadaj panike djeluje kao trenutni lom, kao iznenadna katastrofa, kao nešto što se pojavilo niotkuda. Ali čovjek koji se usudi dovoljno duboko pogledati vlastito iskustvo otkriva da se panika nikada ne rađa u tom trenutku. Panika je rezultat dugog, tihog procesa.
Ono što iznenada pukne, zapravo je nešto što se godinama napinjalo ispod površine.
Ljudi koji dožive napadaj panike često misle da se događa nešto opasno, nešto što nadilazi njihove sposobnosti suočavanja. Ipak, ako se taj trenutak gleda iz perspektive tijela, događa se upravo suprotno: tijelo se pokušava izboriti za život na način koji čovjek nije naučio prepoznati. Panika je, paradoksalno, čin preživljavanja. Ako je promatramo dovoljno pažljivo, ona je pokušaj povratka ravnoteži, a ne njen gubitak.
U stvarnom životu, napadaj panike se pojavljuje u situacijama koje izgledaju potpuno nevine: u redu u banci, dok sjedimo u autu, dok gledamo televiziju. Često u trenucima kada nema nikakve vanjske prijetnje. I upravo zato djeluje zastrašujuće — jer se čini kao da dolazi iz unutrašnjosti koja nam više nije pod kontrolom. Ali ono što osoba doživljava kao “sadašnji napad”, zapravo je odjek prošlih iskustava koja nikada nisu pronašla svoj izlaz. Tijelo vodi svoju povijest i ne zaboravlja ono što um racionalizira, potiskuje ili reinterpretira.
Mnogi ljudi koji godinama nose u sebi kroničnu napetost ne primjećuju je. Naviknu se na nju. Odrastaju u okruženjima u kojima se osjećaji moraju minimizirati da bi se preživjelo, u kojima se ne isplati plakati jer nema tko da čuje, u kojima se ne isplati biti ljut jer je reakcija roditelja još strašnija, u kojima se strah mora sakriti jer slabost izaziva podsmijeh ili kaznu. Dijete koje odrasta u takvom okruženju nauči zatvoriti ventile. To dijete postaje odrasla osoba koja i dalje živi s istim zatvorenim ventilima, samo što je život sada složeniji, odgovornosti veće, a prostor za odmor manji.
Tijelo pamti sve što nije smjelo biti izrazito. Ono pamti potisnute reakcije: drhtaj koji je zaustavljen, plač koji je prekinut, bijes koji je progutan, strah koji se morao sakriti. Ono pamti svaki put kad smo morali biti “dobri”, kad smo morali biti jaki, kad smo morali biti tihi. Izvana, to se može činiti kao emocionalna zrelost ili disciplina, ali iznutra se taloži površina koja sve teže podnosi vlastiti pritisak.
Zanimljivo je da panika često nastaje tek kada čovjek počne imati više kontrole u životu. Kada se preseli u sigurniji odnos, kada prestane raditi iscrpljujući posao, kada se napokon osamostali, kada prestane živjeti u stalnoj napetosti. Mnogi kažu: “Nisam paničario dok je bilo teško — paničarim tek sada kada bi trebalo biti lakše.” I to je duboko istinito. Tijelo se ne usudi slomiti dok je opasnost stvarna; ono se slama tek kada se konačno osjeti prostor za slom. To je trenutak u kojem sustav napokon pušta ono što je predugo držao. Zato panika ne dolazi kao napadač, nego kao oslobađanje — ali oslobađanje koje je toliko snažno da ga doživljavamo kao prijetnju.
Panika je često vrhunac procesa u kojem je tijelo godinama bilo aktivirano, čak i kada čovjek to nije primjećivao. U društvu koje naglašava kognitivnu kontrolu, čovjek lako nauči ignorirati ono što mu tijelo govori. Navikne se živjeti na pola daha, spavati površno, jesti bez osjećaja, raditi preko granica, stiskati čeljust noću, zatvarati oči pred signalima iscrpljenosti. Um se time ponosi. Tijelo šuti sve dok ne može više. I onda progovori jednako glasno kao što je godinama šutjelo.
Ako se panika promatra iznutra, ako joj se pristupi kao iskustvu a ne kao grešci, počinje se otkrivati njen obrazac. Panika ima svoj ritam: počinje signalima koje mnogi ignoriraju, kao što su lagano stezanje u grudima, osjećaj lebdenja, lagana vrtoglavica, plitko disanje, osjećaj zamagljenosti, izbjegavanje kontakta s tijelom. Potom se aktivira ono što ljudi opisuju kao nalet adrenalina ili “udar straha”. Ali ti valovi nisu slučajni — oni su pokušaj tijela da se oslobodi energije koju je godinama držalo u zamrznutom stanju. Panika je često samo posljednji pokušaj tijela da napravi ono što mu nije bilo dopušteno učiniti kada je to bilo najpotrebnije.
U psihoterapijskom odnosu čovjek često prvi put otkriva da panika nije protiv njega. Da ta nepodnošljiva fizička iskustva nisu znak opasnosti, nego poziv. Poziv da se stane. Poziv da se napetost konačno prizna. Poziv da se osjeti ono što je bilo potisnuto. Poziv da se prestane živjeti život u kojem je normalizirano izdržavanje vlastite emocionalne boli.
U terapiji često vidim kako ljudi govore: “Ne razumijem zašto mi se to dogodilo baš sada.” Ali tijelo ima svoj tajming. Ono zna kada se napokon pojavljuje prostor u kojem osoba može prepoznati vlastiti umor, vlastitu krhkost, vlastite granice. Panika je ironično poziv na ranjivost upravo onima koji su cijeli život pokušavali biti neranjivi.
Panika, dakle, nije događaj nego proces. I nije slabost nego posljedica dugog razdoblja snage. Nije opasna nego intenzivna. Nije poremećaj nego preopterećenje. Kada je se dovoljno dugo gleda bez borbe i bez osude, ona se počinje polako lomiti na svoje sastavne dijelove. Otkriva se da je svaki simptom dio šire slike: srce koje lupa jer se tijelo aktivira za bijeg koji nikada nije izveden; drhtanje koje se pojavljuje jer napetost konačno pronalazi put prema izlazu; osjećaj nestvarnosti jer je čovjek dugo bio odvojen od vlastite unutarnje osjetljivosti; valovi vrućine ili hladnoće jer autonomni živčani sustav pokušava vratiti ravnotežu.
U procesu ozdravljenja, panika se rijetko povuče odjednom. Ona se smiruje kako se čovjek vraća sebi: kako uči primjećivati signale koji joj prethode, kako uči razgovarati s vlastitim tijelom kao s nečim što mu pripada, kako uči dozvoliti emocijama da se pojave, kako uči stvoriti život koji je manje o izdržavanju a više o postojanju. Tek tada panika gubi svoju zastrašujuću moć jer više ne mora biti jedina koja govori istinu.
Postoje ljudi koji, nakon godina rada, kažu da napadaj panike više ne vide kao neprijatelja nego kao starog učitelja. Učitelja koji ih je prisilio da se zaustave, da pogledaju unutra, da prestanu živjeti život u kojem su bili funkcionalni, ali ne i prisutni. Učitelja koji ih je natjerao da otkriju svoje granice, svoju potrebu za odmorom, svoje potisnute emocije, svoje neizražene rane. U tom smislu panika ne nestaje tako što je pobijedimo. Nestaje tako što je razumijemo.
Jer kada čovjek konačno nauči čuti sebe, panika više ne mora vrištati.
Kada govorimo o tome kako se čovjek može nositi s napadajem panike, važno je odmah razjasniti jednu stvar: nitko se ne nosi s panikom tako da ju “zaustavi”. Paniku je moguće ukrotiti, ali ne i pobijediti. Ne zato što je jača od nas, nego zato što je dio nas. Svaki pokušaj borbe otvara nove valove, jer tijelo ne zna što bi učinilo s otporom osim da se aktivira još jače. Panika se ne smiruje snagom volje nego odnosom prema vlastitom iskustvu.
U trenutku napadaja, tijelo izgleda kao da se okreće protiv nas. U stvarnosti se događa nešto gotovo suprotno: ono nas pokušava zaštititi na način koji je nagao i primitivan, na način koji nadilazi svjesnu kontrolu. Zato je prvi korak u nošenju s panikom zapravo napuštanje ideje da je potrebno kontrolirati ju. Kontrola je ono što ju je godinama gurala u kutove tijela, natezala živčani sustav, držala mišiće napetima i onemogućila da se napetost raspline na zdrav način. Panika se smiruje u trenutku kada se prestane pokušavati ukrotiti.
Ljudi često misle da će ih panika uništiti, ali to je zato što ju gledaju očima uplašene misli, a ne iz iskustva tijela. Panika nikada nije trajna. Nikada ne prelazi određeni fiziološki raspon. Ona uvijek ima vrhunac, i onda se spušta — kao velika oluja koja se podigne, i jednako brzo nestaje kada više nema gdje. Olakšanje počinje u trenutku kada osoba shvati da paniku ne treba preživljavati kao katastrofu, nego dozvoliti kao proces koji ima svoj početak i kraj.
U trenutku napadaja mnogi ljudi pokušavaju disati duboko, stezati se, trčati prema izlazu, piti vodu, uvjeravati se da će biti dobro. Sve to može djelovati intuitivno, ali često dodatno pojača osjećaj tjeskobe jer tijelo doživljava svaki pokušaj intervencije kao novu prijetnju. Najvažnije je zapravo nešto mnogo jednostavnije: dozvoliti tijelu da bude tamo gdje jest. Ne ubrzavati, ne spašavati, ne popravljati. Kada se čovjek ne miješa previše u rad vlastitog tijela, ono počinje samo nalaziti svoj ritam.
To dozvoljavanje nije pasivnost nego najdublji oblik unutarnje hrabrosti. To znači moći reći sebi: “U redu je. Ovo je val. Pustit ću ga.” Naravno, to ne dolazi prirodno. To se uči. Kao što se uči i prepoznavanje ranih signala — trenutaka kada disanje postaje pliće, kada se pogled lagano odvaja od stvarnosti, kada tijelo postaje toplo ili hladno, kada se javi poznati osjećaj “nečeg nadolazećeg”. Ti trenuci nisu prijetnja. To su trenuci učenja.
U takvim trenucima tijelo treba nešto vrlo precizno: kontakt. Ne mentalni, nego tjelesni. To može biti osjećaj stopala na tlu, težina tijela na stolici, toplina vlastitih dlanova, zvuk vlastitog glasa ako tiho izgovorimo ono što se događa. Ne izgovaramo rečenice zato da se uvjerimo, nego zato da se čujemo. Tijelo reagira na ton, na ritam, na dah koji prati te riječi. Kada osoba sama sebi šapće da je tu, da je prisutna, da promatra, tijelo počinje shvaćati da nije prepušteno samo sebi. A to mijenja sve.
Panika se razgrađuje u trenutku kada osoba prestane promatrati tijelo kao neprijatelja. Kada ga doživi kao nešto što pokušava preživjeti najbolje što zna. Kada mu da prostor koji nikada nije imalo. Kada mu prizna da ga godinama nije slušala. Panika je često prvi put da tijelo dobije odgovor na svoj vapaj. Najbolji način da se nosimo s njom nije u tome da ju utišamo nego da ju saslušamo, da joj dopustimo da se izrazi bez dodatnog otpora.
Neki ljudi u trenutku panike počnu osjećati dubok val tuge. Drugi osjete bijes koji se probija iz dubine trbuha. Treći osjete drhtanje, kao da tijelo pokušava dovršiti pokret koji nikada nije imao priliku završiti. Sve to su znakovi da se stara napetost konačno oslobađa. Panika ponekad postane most prema emocionalnim slojevima koje je osoba suočavala desetljećima. Kada taj most prestane biti zastrašujući, on postaje put prema oslobađanju.
Naravno, nitko ne nauči nositi se s panikom preko noći. To je proces u kojem se uči novi odnos prema vlastitoj unutarnjoj dinamici. Uči se kako prepoznati kada je tijelo prenapregnuto, kada se brani od osjećaja, kada traži odmor koji mu nismo spremni dati. Uči se kako biti prisutan u trenutku kada bismo najradije pobjegli. Uči se kako vidjeti paniku kao dio vlastite povijesti, a ne kao prijetnju budućnosti.
No možda je najdublja istina o nošenju s panikom upravo ovo: kada čovjek prestane biti njezin protivnik, panika prestane biti neprijatelj. Ona polako gubi svoju destruktivnu snagu i pretvara se u pokazivač, u signal, u unutarnji kompas. U nešto što govori da bismo mogli živjeti mekše, sporije, bliže sebi.
Panika se ne umiruje zato što smo ju nadjačali, nego zato što više nema potrebu vrištati. A tišina koja ostane nakon toga nije praznina, nego prostor — novi prostor za život koji ne počiva na izdržavanju, nego na prisutnosti.
Geštalt terapija je oblik psihoterapije koji se fokusira na sadašnji trenutak i način na koji pojedinac komunicira sa svojom okolinom. U Gestalt terapiji, napadaji panike se vide kao simptom nerazriješenih prošlih iskustava koja nastavljaju utjecati na pojedinca u sadašnjosti. Terapeut radi s klijentom kako bi identificirao temeljne probleme koji doprinose napadima panike i pomaže im da steknu uvid u svoje ponašanje i obrasce razmišljanja. Kroz ovaj proces, klijent može naučiti postati svjesniji svojih okidača i razviti učinkovitije strategije suočavanja.
Somatic Experiencing terapija još je jedna vrsta terapije koja može pomoći u suočavanju s napadajima panike. Ovaj pristup prepoznaje da je trauma pohranjena u tijelu i da se pojedinci možda trebaju pozabaviti svojim fizičkim senzacijama kako bi u potpunosti obradili svoja iskustva. Terapija somatskim iskustvom djeluje tako da pomaže pojedincima da postanu svjesniji svojih fizičkih osjeta i da nauče kako regulirati svoj autonomni živčani sustav. Čineći to, pojedinci mogu steći veći osjećaj kontrole nad svojim emocionalnim i fizičkim odgovorima na stresore.
Ključne riječi: napadaj panike, panični napad, psihoterapija, somatic experiencing terapija, psihoterapeut zagreb, geštalt terapija, Psihoterapeut Zagreb, Terapija anksioznosti Zagreb, Terapija depresije Zagreb, Somatic experiencing terapija Zagreb, Najbolji psihoterapeut Zagreb, Psihoterapija Zagreb, terapija zagreb dubrava, psihoterapeut zagreb dubrava, Napadaji panike terapija, NARM terapija Zagreb, Somatska terapija za traumu Zagreb, Pristupačna psihoterapija Zagreb, Somatska terapija online, Gestalt psihoterapeut Zagreb
*Foto: GettyImages
*Kontakt: Dogovori termin
*Za firme: Kreativni Direktor
